Premijer je žestoko odbio zahtjev Josipa Đakića i Odbora za veterane da se ukine Dan antifašističke borbe. Pritom nije branio antifašizam, nego je iza nasljeđa Franje Tuđmana branio sebe od udara HDZ-ovih desničara.
Andreju Plenkoviću nalo je falilo da kaže "No pasaran!".
Žestoko i odlučno odbacio je amandman Odbora za veterane da se ukine Dan antifašističke borbe kao državni praznik.
Pa ipak, nije branio antifašizam, nego tuđmanizam.
"Treba stati na kraj politici detuđmanizacije i unutar HDZ-a", kazao je jutros. "To znači da ja kao predsjednik HDZ-a i Vlade kažem da je 22. lipnja blagdan koji je uvrstio predsjednik Tuđman i tako će i ostati".
Plenković je uzvratio zahtjevu odbora u kojem sjede Josip Đakić, Milijan Brkić, Željko Glasnović, Stevo Culej da se Dan antifašističke borbe proglasi tek spomendanom, umjesto kao dosad praznikom.
No pritom se sakrio iz Franje Tuđmana.
"Moramo jasno reći da je dosta politike koja rastvara temelje onoga što je Tuđman stvorio i smjera u kojem Hrvatska treba ići. Tko to ne razumije, ne razumije prošlost, sadašnjost ni budućnost Hrvatske", odlučan je Plenković.
I opet, nije branio antifašizam, nego je u prvom redu branio samoga sebe.
Samoobrana i zaštita
Jer, ovako odlučno i žestoko nije ustao u obranu antifašizma nikada u svom mandatu, a vjerojatno ne bi ni sada da se ovaj prijedlog saborskog odbora (9 glasova za, jedan suzdržan) nije protumačio kao napad Josipa Đakića i desnice na Plenkovića kao premijera i šefa HDZ-a.
Vjerojatno bi, kao i dosad, takav napad ignorirao. Ili tolerirao. Ili bi osnovao povjerenstvo.
Nije ni jednom riječju spomenuo važnost Dana antifašističke borbe u zemlji koja ima sve više problema sa antifašističkim nasljeđem, u zemlji u kojoj je i sam premijer ozakonio ustaštvo kroz izjavu da pozdrav "Za dom spremni" ima "dvostruke konotacije".
Spomenuo je obračune u HDZ-u, spomenuo je Franju Tuđmana, spomenuo je detuđmanizaciju... Zvučao je skoro kao Tomislav Karamarko.
I nije branio vrijednost antifašizma. Nije se usudio ići baš tako daleko.
Zašto je to bilo važno?
Brisanje antifašizma
U zemlji koja nema ovakvih problema sa svojim antifašizmom, obilježavanje Dana antifašističke borbe možda ne bi bila tako velika stvar, jer bi se antifašizam i njegove vrijednosti svjedočile ostalih 364 dana u godini. Međutim, u Hrvatskoj je antifašizam postao važniji što ga se više želi izbrisati, a praznik potrebniji što ga se više želi ukinuti.
No u isto vrijeme, taj jedan dan kad se obilježava početak borbe protiv fašizma sve više podsjeća kao usamljena hrid za koju se možemo uhvatiti u bujici povijesnog revizionizma.
Dan antifašističke borbe dragocjen je upravo zato što je jedini.
HDZ-ov jezik
Plenković nije tome tako pristupio. On je s Đakićem, Culejem, Glasnovićem i ekipom iz Odbora za veterane koji su izglasali amandman razgovarao HDZ-ovim jezikom i HDZ-ovim argumentima. Pozvao se na Franju Tuđmana koji je s ustašama sklopio pakt prilikom osnivanja HDZ-a. Koji je ustašama dao pravo građanstva. Pod čijim nosom su se rušili antifašistički spomenici, mijenjali nazivi ulica, mijenjala povijest.
Dok je antifašističku borbu njegovao zato što je on u njoj sudjelovao.
Sada nema Tuđmana, pa ima sve manje antifašizma.
A kad se ruši antifašizam, onda se pozivamo na Franju Tuđmana.
Pozivamo se na tuđmanizaciju koja je Hrvatskoj donijela svakakva zla.
Plenković bi trebao antifašizam braniti zbog Hrvatske, a ne zbog Franje Tuđmana, zbog HDZ-a na izborima ili zbog samoga sebe.
