Ljeto je vrijeme kad, obično zahvaljujući vrućinama, usporavamo svoj ritam. I sama činim istu stvar iako irsko ljeto ima malo veze s onim našim i svaki put se šokiram kad odem na fejs i vidim puste fotke s plaže, preplanula tijela, kremice, badiće, koktelčiće, dok ja još uvijek spremam svoje tijelo za ljeto (ha, koji vic), tek planiram kupiti badić i pitam se koliko zapravo ima smisla nalakirati nokte na nogama kad ovdje u Irskoj priliku za obući japanke imam cca sat vremena, tri dana tokom ljetnih mjeseci.

Ipak, prošli tjedan nebo nas je počastilo s 27 stupnjeva i bilo je neizbježno prekopati ostavu i ormar u potrazi za japankama, haljinicama, kratkim hlačama i majicama bez rukava. I tad su krenule tipične ženske jadikovke; prva poražavajuća istina koja me lupila po glavi bila je ta da sam sve hlače jedva zakopčala, da su sve majice izgledale kao da su se skupile u pranju i bezobrazno odlučile s ponosom istaknuti svaku moju rolicu oko struka. Ali kako, pitala sam se plačnim glasom, kako kad uvijek jedem isto!? Kako pobogu iz godine u godinu idem šira i šira, a hrpa robe zvana, ovo čuvam za kad smršavim, postaje sve veća i veća?

Kako vrućine imaju tu sklonost pretvaranja mozga u kašu i oduzimanja naše uobičajene fokusiranosti, tako sam i sama vrlo lako pala pod utjecaj svega onoga što mi internet i časopisi serviraju; za ljeto treba biti fit, za ljeto se treba pripremati mjesecima unaprijed jer valjda jedino tada se živi, a kupnja kupaćeg kostima i popratnih rekvizita od natikača, sandala, naočala, šešira, je pomno unaprijed isplanirani projekt koji, ako zakaže, znači da tvoj cijeli život nema smisla.

Nisam ovim zaključkom otkrila toplu vodu, nije vješta manipulacija koju dobivamo kroz medije nešto novo, ali nekako sam se nadala da sam u svojoj skoro 36-oj (isusekristeimajkobožijakudprije) godini imuna na te pizdarije. I pitam se jesu li svi oni članci koji tvrde da u tridesetima postajemo svjesni svoje krasnoće i imuni na raznorazne utjecaje, još jedna laž u koju nas mnogi mediji uvjeravaju (što je vrlo moguće, jer što sam starija, sve mi se više čini da manje razumijem život) ili je u pitanju naš balkanski mentalitet koji kao da u genetskom kodu nosi zapis: svi drugi su bolji od mene. Uvijek i u svakom pogledu.

Ove naše mane sam posebno postala svjesna od kada živim u Irskoj i imam priliku vidjeti brojne Irce koji su prosjek, ali imaju samopouzdanje nekog daleko iznad prosjeka, i naše ljude koji često budu iznad prosjeka, a za sebe vjeruju da su tek prosjek ili čak ispod. O čemu god se radilo. I dok se mi stalno dokazujemo što sebi, što drugima, oni uživaju u životu, bivajući ono što jesu, kakvi god da jesu, vjerujući da su takvi i više nego dovoljni i sebi i drugima.

A razlog tomu je upravo ova gore navedena razlika, u ovom slučaju način na koji irske žene pristupaju problemu ljeta i svog fizičkog izgleda bez obzira na ideale ljepote koje im se nameću i način na koji to čini većina naših žena.

Irske žene su čudo. Hodaju uspravno, visoko uzdignute glave, širokog osmijeha i znatiželjnog pogleda. Ne boje se sjesti na kavu i pojesti uz nju čokoladni kolač, ne boje se obući uske tajice iako su vlasnice pozamašnih stražnjica, kratki top i neonske tenisice, podsjećajući pritom na zalutalog statista iz nekog video spota iz devedesetih (i dok takve hodaju gradom nitko ih ne gleda podcjenjivački ni s podsmijehom).

Nije im ispod časti cijelu svoju ljetnu garderobu opremiti u nekom od jeftinih  dućana, ne pate od marki i poput pravih škrtica pomno će brojiti svaki euro kad su u pitanju odjeća, pa čak i hrana, samo da bi bile sigurne da će imati sasvim dovoljno za godišnji odmor koji planiraju mjesecima unaprijed i koji svake godine uključuje neku novu egzotičnu destinaciju. Svoj novac većinom troše na zabavu, izlaske i druženja s prijateljima. Kako izgledaju, odnosno nose li posljednju modu ili nešto što su ubacile u kolica u obližnjoj samoposluzi, manje je bitno. I po meni ovo je divno, ovo je nešto zbog čega im skidam kapu jer ovim svojim načinom života poručuju nam dvije vrlo važne stvari:

Prva je ta da si dovoljno dobra bila visoka, niska, ravna ili obla. Tvoja veličina i oblik tijela nemaju baš nikakve veze s, u ovom slučaju, ljetom i dobrim provodom na plaži.

I druga, ona najvažnija – s kim i kako provodiš ljeto je bitnije od onoga u čemu. Markirani kupaći, sunčane, torba, natikače, sve tip top po zadnjoj modi, onako kako je kod nas često naglašeno, ne znače baš ništa  ako su ti vrhunac ljeta usamljeni selfiji s plaže.

Sjećam se prošlog ljeta kad sam doslovno, otkako je avion sletio u Zadar pa sve do povratka natrag, na sebi gotovo konstantno osjećala ispitivačke poglede, toliko da sam se svako malo neugodno pogledavala misleći da su mi u najmanju ruku pukle hlače na nekom nezgodnom mjestu ili sam uspjela skupiti negdje kakvu gadnu mrlju. Posebice kad bi se u razgovoru s nekim otkrilo da živim u Irskoj i da sam tu na ljetovanju. Procjenjivački pogledi od glave do pete, od cipela, preko odjeće do torbe, naočala, kose… I koliko god se mediji trudili da nam nabiju komplekse, to je mačiji kašalj u usporedbi sa onim što radimo jedne prema drugima ne bi li se osjetile boljima i vrijednijima. Irske žene su dokaz da možemo puno više od toga…

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.