Unutarnji glasovi nisu šala. Znaju reći čovjeku čudne stvari, tipa da ubije susjeda (bok susjedi, tipkam ovo s trećeg kata naše zgrade). Psihološki stvarno jesmo ranjivi na intruzivne misli. Zato toliko ljudi odustaje od nečega što ih čini sretnima. Osim ako nisu stalkeri, oni imaju managersku količinu upornosti. Imala sam jednog takvog, nadam se da ga više nemam al čovjek nikad ne može biti siguran, isto kak nemaš pojma jel ti valja tekst ili ne. S dva kasnim, ovaj mi nije nešto posebno i druga dva peglam sa strane. “Zašto si to radim?” je pitanje koje si često postavim.

Sve te dobro/nedobro valorizacije žive u nekom prostoru izvan nas samih koji zapravo nije objektivan. Inače bi svima sve bilo jasno. Slagali bi se u mišljenjima. Ne bi svi kenjkali kako je Suicide Squad loš film nego bi prestali biti razmaženi i priznali koliko je teško napraviti bilo kakav film, a kamoli jedan sa tolikim brojem pirotehnike i likova.

Kladim se da je bitno reklamirati se da ti ne bi išlo strašno loše iako misliš da nisi loš u heklanju stolnjaka, vođenju zumbe ili programiranju aplikacija za skidanje kila. Meni je to veliki problem – #ShiftShaper užasno teško reklamira sebe, a jako lako i uspješno druge. Poput klasičnog stalkera, samo što se ne silim ljudima u intimu (još). Loša strana ikakvog rada na promociji je to da je za kvalitetnu strategiju i izvedbu potrebno vrijeme. Točno ono što trebaš da napraviš to što valja u području kojim se baviš. Proklet si da ti loše ide ili da budeš loš ako ti krene bolje. Inspiracija nema zapravo veze s tim. Time management je ona nečista sila iz mog naslova.

Mislim da pridajemo previše važnosti sebi i svojim radovima. Ono što ti leži u ladici je stvar. Nije izraz tebe i tvog unutarnjeg svijeta. To je poput pečenja pite. Ili bilanciranja na kraju poslovne godine. Naučena vještina. Okej, nitko ne bilancira iz zabave u slobodno vrijeme. Al kužite što hoću reći.

Većinu vremena to je samo prvo lice jednine. Alat, čekić u rukama.

Čekić je ful čudna riječ kad ovako promislim, pogotovo kada ga nekoliko puta izgovorim naglas. Provjerila sam za svaki slučaj, turcizam je. Možda kao narod nismo znali za tucanje dok nas nisu došli osvojiti pa nam je ostala riječ za uspomenu. Ovo danas mogu reć i ostat živa, ali još 1600. bi ostala kraća za glavu. Ponekad želim odustati od ovog života odraslih, jest čokolino i gledat Firefly u krevetu. Ili Stranger things. I Buffy. I šestu sezonu American Horror Storyja. Ne bih se čak ni svađala sa nepoznatim ljudima na internetu oko režije tih serija.

I onda mi dolaziš ti objesiti ono što te drži živim o klin? Lik koji ne zna snimit sestrinu diplomu neće nikad odustati i ak te to ne izmotivira, ne znam što hoće. Opterećeni smo produktivnošću i onim osjećajem da moramo sve napraviti danas (ili ja možda radim u krivom uredu?). Ne možeš sve danas, rekao mi je Marko. Ne mogu ni sutra. To-do liste. Planeri. Imam ih tri. Jedan je samo za blog. Ne mogu si pomoći, ali osmišljavam strategiju za svaku glupost. Stroj sam za planiranje unaprijed. Lako je upasti u rutinu u kojoj pomak nije vidljiv, stanje koje opisuje Ira Glass kada znamo kako trebamo zvučati, no još ne možemo proizvesti zvuk. Ali ne, ti postaneš još užurbaniji umjesto da usporiš. Još jače gori taj oganj samoostvarenja. Kalendar, itinerar, tromjesečni plan. London, Zürich, Pakao, Zagreb.

Naslov večerašnjeg bloga parafrazira Marqueza isto kako strah i upisi vuku na strah i prijezir. Volim asocirati na nešto što već postoji jer tako ne moram graditi misao od nule. Ne moram se praviti da sam izmislila toplu vodu iz ničega. Svi ionako moramo stati na ramena divova da bi išta od sebe napravili. Ti divovi su prethodnici – izvidnice, naše obitelji, tradicije i znanja.

Nitko ništa nije postigao sam. To je lijepa drama koju volimo pričati poput bajke prije spavanja. To je razlog zbog kojega kada sam sjela pisati o inspiraciji nisam trkeljala o pozitivnom razmišljanju kak bu sve bilo dobro jer iznad tebe sjaji posebna sila, sretna zvijezda i Paulo Coelho sa ručno uvezenim primjerkom Alkemičara, nego sam počela sa odustajanjem, nastavila s marketingom i završit ću sa činjenicom.

Meni nedostaje svega ostaloga, samo inspiracije ne. Zato sam, kad pišem fikciju, odabrala popesti se na ramena jednog Marqueza za početak. Isto kako je on stajao na ramenima jednog Rulfa. Rezultati nisu sjajni, ali su zanimljivi – to mi je bitnije od osvajanja svijeta po naputku iz američkog filma.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Solarević i autorica sam #ShiftShaper bloga koji na malo drugačiji način govori o pisanju, književnosti i pop-kulturi. Po struci sam etnologinja i pedagoginja, a osim tekstova za blog pišem i prozu. Trenutno pripremam zbirku kratkih priča 'Noćne ptice'. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku.