Kolindina izjava kako "svi trebamo stremiti Mjesecu, pa i ako promašimo sletjet ćemo među zvijezde" oslikavaju priču o velebnim obećanjima o blagostanju i bogatstvu koja završavaju u kriminalu, korupciji i propasti.
Od osobe koja je u svojoj romansiranoj biografiji pisala o "trčanju po livadama dok joj vjetar šiba rumene obraze" nije se moglo očekivati ništa dublje od parole s dječje čestitke.
"Moj osobni moto jest da svi trebamo stremiti Mjesecu, čak i ako promašimo, sletjet ćemo među zvijezde", izjavila je Kolinda Grabar Kitarović prilikom svog nadasve osebujnog posjeta Kanadi.
Zašto je ta izjava važna?
Zato što ju je dala predsjednica koja je po stupanju na dužnost obećala da će Hrvatsku u "jednu od najprosperitetnijih zemalja u Europi i svijetu", a onda ne samo da ju nije dovela ni do srednje razvijenih zemalja, već ju je bacila među najzaostalije u svom komadićku Europske unije.
Bilo je to, narodski rečeno, obično lajanje na Mjesec.
Realno, jedini Mjesec kojega se možemo dočepati jest onaj mjesec kad stiže plaća. Naravno, ako stigne.
Grandiozne prevare
Pa ipak, kad bi se ova Kolindina plagirana mudrost s razglednice preslikala na ovih tridesetak godina hrvatske državnosti, razotkrila bi priču o grandioznim obećanjima i još većim razočaranjima.
A jedine zvijezde kojima smo se bavili bile su crvene petokrake.
Sjetimo se kako je sve počelo. Dolaskom HDZ-a na vlast na prvim višestranačkim izborima govorilo se da ćemo biti druga Švicarska, "s hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu", s milijardama hrvatske dijaspore, s ekonomijom koja je bila prisiljena hraniti Jugoslaviju, a sada je napokon oslobođena tog tereta.
Pa je stigao rat. Ali još gore, u ratu je stigla kriminalna pretvorba i privatizacija. Tajkuni su poput skakavaca poharali ekonomiju i ostavili zgarište.
Pa je prošao rat. Franjo Tuđman je proglasio da "idemo iz pobjede u blagostanje". DA bi od Hrvatske napravio mračni vilajet, s petinom nezaposlenih, s bujajućim siromaštvom, društvenom nepravdom, apatijom i kriminalom.
Snovi o noćnoj mori
Onda je i to prošlo. Ivo Sanader nas je poveo prema obećanoj zemlji i Europskoj uniji. Poveo nas je prema malom dioničarstvu, grandioznim projektima, prema kreditima i zaduživanju. A onda se taj grandiozan san pretvorio u korupcijsku noćnu moru.
Pa smo ušli u Europsku uniju. I svejedno nastavili put prema dnu. Pad gospodarstva, standarda, zaposlenosti... Koprcanje, preživljavanje, životarenje.
I zatim se u zemlju vratila Kolinda Grabar Kitarović i obećala prosperitet i bogatstvo. Od kojeg preko granice bježe tisuće hrvatskih građana, u kojem Hrvatska bilježi pad ili stagnaciju na svim razinama, od gospodarstva preko pravosuđa do slobode medija. U kojem se raspada mirovinski i zdravstveni sustav, gaze zakoni i ismijavaju institucije, produbljuje gađenje.
Ciljali smo na Mjesec, završili u Crnoj rupi.
Sanjali smo o zvijezdama, stropoštali se u trnje.
Tko visoko leti, nisko pada
Kolinda Grabar Kitarović hvalila se u Kanadi "svojim osobnim motom", o tome da cilja Mjesec i završi među zvijezdama, pa vjerojatno radi na tome da nakon Pantovčaka završi u međunarodnoj diplomaciji.
Ali što je s njezinom državom u koju se toliko zaklinje?
Na Hrvatsku se nekako uvijek primijeni ona stara "Tko visoko leti, nisko pada". Što se više cilja, niže se strovali. Ili što su obećanja spektakularnija, to je grozomornija brutalna stvarnost koja nam se obično sruši na glavu.
Bilo bi, naravno, sjajno kad bi se ova Kolindina osobna ambicija mogla primijeniti i na ambicije države u kojoj Grabar Kitarović godinama realizira svoje ciljeve. Da ciljamo prema Skandinaviji, a onda makar završimo na Sloveniji.
Nažalost, to nije tako.
U ovoj zemlji što se više cilja, dublje se propada.
A lov na Mjesec svodi se na mjesečarenje prema Crnoj rupi.
