Obavijesti

Kolumne

Od epidemije do rata, ili zašto neki ljudi i dalje nose maske?

Od epidemije do rata, ili zašto neki ljudi i dalje nose maske?

Onoga dana kada je Vladimir Putin započeo rat u Ukrajini, epidemija je ukinuta, bez obzira na to što se zaraza i dalje širila

VIDEO

Kao rukom odnesena, prošla nas je kuga covida-19. Logično je to i očekivano, jer u svijetu senzacija, lažnih vijesti, teorija zavjere i plašenja publike nikako ne može biti da dvije pošasti nailaze u isto vrijeme. Onoga dana kada je Vladimir Putin započeo rat u Ukrajini, epidemija je ukinuta, bez obzira na to što se zaraza i dalje širila. Istina, bio je to prilično benigni omikron, ali ni mjesec-dva prije ruske agresije nije se širio neki grdniji virusni soj, pa svejedno su vladala tvrda protuepidemiološka pravila, najavljivane su nove, najzaraznije i najsmrtonosnije omikronove mutacije, a svi mediji bili su preplavljeni vijestima o brojevima novozaraženih i umrlih, te onih na respiratorima. Ubrzo su u Hrvatskoj ukinute i sve protuepidemijske mjere, a vijesti o covidu-19 strateški ciljano nestale su s naslovnica web portala i s novinskih stranica. Kao bizarnost mogli smo na Dan pobjede nad fašizmom, kada nas je odsvakud s domaćih stranica internetske vasione sustizao strašni Putinov portret, skupa s izvještajima o prijetećoj ruskoj vojnoj paradi u Moskvi, s koje smo svi, skupa s Ukrajincima, nazvani neonacistima i njihovim pomagačima, na stranici koronavirus.hr pročitati da je prethodnog dana, u nedjelju 8. svibnja, registrirano 57 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2, te da je ukupan broj aktivnih slučajeva 4307. Od toga 381 pacijent je na bolničkom liječenju, 13 ih je na respiratoru. U nedjelju se na ahiret, u čekaonicu uskrsnuća svojega ili u mrtvačnicu preselilo 8 osoba. Jesu li ovi podaci nekakva vijest za novine i za informativne portale? Možda jesu, a možda i nisu. Jesu ako su već bili vijest u drugom i trećem mjesecu epidemije, kada je otprilike ovoliki broj ljudi obolijevao i umirao, i kada smo živjeli u strogom zatvoru. Božinović, Beroš i ekipa tad su nam, sjećate se, zabranjivali i šetnju po prirodi, a Božinovićevi su policajci po Splitu mlatili neposlušne žene. A možda ovi podaci i nisu vijest ukoliko povjerujemo da nešto u ovom svijetu prestaje biti vijest nakon što publika na to nešto stekne naviku, pa prestane klikati, lajkati i zadovoljno podrigivati. Znači li to onda da bi i rat u Ukrajini, ako dovoljno dugo potraje, mogao prestati biti vijest? Ili ovi podaci, možda, nisu vijest, jer to, zapravo, na ovakav način predstavljeni, nisu smjeli biti ni u proljeće 2020? (Kada čujete, tojest pročitate da postavljam sva ova pitanja, onda svakako imajte na umu da sam od onih koji priznaju nagnječenu zemljinu loptastost, koronavirus i vakcine, te se samo pitam nad mahnitošću svijeta i nad medijskim manipulacijama apokalipsom.)

Nemam odgovore, imam samo pitanja. Vjerujem da su pitanja osnovni preduvjet duševnoga zdravlja. A koronavirusu vratio sam se u ovo strašno doba po Ukrajinu i Ukrajince pomalo i iziritiran potrebom ovdašnje neuke, agresivne, manipulativne političke i medijske propagande da nas svakodnevno bombardira fotografijama Vladimira Putina i izvještajima o njegovom ponašanju, uz redovite tobožnje uvide u njegovo zdravstveno stanje, virulentnost, zaraznost, agresivnost. Putina vam, ako niste primijetili, u ova dva i pol mjeseca predstavljaju na jednak način kao što su predstavljali virus. Samo što se više ne govori o mutacijama, nego o namjerama. Koje su, u interpretacijama ovdašnjih medija, racionalne koliko i mutacije virusa. I nema više Igora Rudana i Ivana Đikića da pokušavaju sačuvati privid suvislosti unutar zajednice, nego smo, uglavnom, prepušteni histericima i propagandistima paleo-udbaškog tipa, koji se po ovdašnjim televizijama bave ratnom i obavještajnom analitikom. Većina njih luđa je od publike kojoj se obraćaju. A nesvjesno, ne znajući što čine, oni rusku agresiju na Ukrajinu, prijetnju atomskog rata i kojekakvih posljedica po Hrvatsku, tumače udlaku isto kao što su njihovi prethodnici tumačili epidemiju koronavirusa. Biste li se iznenadili kada bi sutra na vaše ekrane izbili Markotićka, Grba Bujevićka i Beroš, pa kad bi vam krenuli iznositi svoja tumačenja rata u Ukrajini i prognoze njegova nastavka? Uostalom, s obzirom na svoje temeljno akademsko obrazovanje, ministar Davor Božinović neusporedivo je kompetentniji, da ne kažem i bliži, teorijama i praksama Vladimira Putina, nego epidemijama virusnih bolesti.

Tjednima već, hodajući gradom, ili glavinjajući među demaskiranim svijetom po šoping centrima i samoposlugama, bavim se nekom svojom, pomalo i fikcijskom vježbom prepoznavanja motiva u ljudi različitih po dobi, spolu i sugeriranom socijalnom statusu, koji još uvijek naokolo hodaju pod maskama. Neki su, možda, teško bolesni, imunokompromitirani, ili, možda, kod kuće imaju nekoga koga bi ubilo i zrno prašine da po njemu padne. Nastojim ih prepoznati, i ne otežati njihov razumljiv i posve racionalan strah. (Je li kontradikcija “racionalan strah”? Život nas uči da nije.) Drugi, pak, maskirani, pogotovu oni koji masku ne skidaju ni na otvorenom, možda su teški alergičari, pa im maska u ova proljetna doba pomaže da izbjegnu pelud. Njih, također, prihvaćam kao sebi bliske. Teško im je, jer moraju objašnjavati svijetu zašto i dalje nose maske.

Ali čini mi se da su i jedni, i drugi u manjini među tim ne baš tako malobrojnim još uvijek maskiranim svijetom po našim ulicama i trgovima, te u svim tim javnim prostorima. Većina je, čini mi se, onih koji naprosto nisu više u stanju skinuti masku. Strah koji je u njih naseljen, a za koji odgovornost snose razvaljeni službeni mediji, kao i budalasta stožeraška propaganda, ali najviše totalna i terminalna nesređenost pameti svijeta u kojemu živimo, taj strah više ne može van. Oni su se s njim srodili, taj strah postao je važan dio njihovih identiteta, pa im zato ne pada na pamet da skidaju svoje maske.

Osim toga, ne žele se ogoliti. Lice im je u te dvije godine obezličenosti i skrivenosti postalo poput stražnjice ili vanjskih spolnih organa. I više ga nisu u stanju pokazati. Takvi su poput onih žena s Istoka koje zapravo i nisu religiozne, a još su manje pod pritiskom i terorom svojih muškaraca, ali ni nakon godina i desetljeća života na Zapadu nisu u stanju skinuti marame sa svojih glava i velove sa svojih lica. Naprosto, one ne mogu hodati gole! A pojam golotinje je u svakoj kulturi samo stvar dogovora, i u tom je pogledu lice jednako podobno skrivanju kao i bilo koji drugi dio tijela. Da, i sam sam se osjećao pomalo otkrivenim, nakon što sam skoro dvije godine po pokrivanju počeo u dućan ulaziti bez maske. Nisam se plašio zaraze, ali negdje daleko sam osjećao sram.

I još nešto u tom manjinskom maskerstvu je zanimljivo: otpočetka zapovjeđene mode maski postojali su i među ženama, i među muškarcima oni koji maske nose podno nosa. Još ću jednom to reći: prema njima otpočetka osjećam žešću netrpeljivost. Mogu objasniti i razlog: nos nad maskom koja prekriva brk i usta podsjeća me na iznenadnu i zacijelo neugodnu pojavu muškoga spolnog organa na čovjekovu licu. Žene, naročito mlade djevojke, s kirurškim maskama podno noseva, predstavljaju najskurilniju, najprostačkiju sliku što su je moje oči vidjele. Naravno, prostota je i u ovom slučaju isključivo u oku promatrača. Između ostaloga, i ovo je, kao i sram, stvar kulturnog i civilizacijskog dogovora.

E, dakle, među građankama i građanima koji ni danas, drugoga tjedna svibnja, ne skidaju maske s lica, i dalje ima onih koji maske nose pod nosom. Oni se ni slučajno ne plaše zaraze, a nije ih ni sram vlastitih lica, budući da je nos koji ističu najmarkantniji element svakog lica. Nos je, da se nadovežem na samoga sebe, falus svakog lica. I koliko god se trudio, ja zapravo nisam u stanju domisliti zašto oni i dalje nose maske. Ako to nije posljedica neke duboke životne neurednosti, aljkavosti, mirenja s konačnom propašću. Ili su takvi građani uspjeli izmaknuti informaciji da maske više ne moraju nositi? Kada bi to bilo moguće, bili bi vrijedni svakog divljenja.

Na kraju slijedi i ono posljednje pitanje: zašto se uopće bavim ljudima koji danas nose maske? Iz unutarnjeg otpora svakoga tko pripada većinskom stadu prema onima koji ostaju u očiglednoj manjini? Nadam se da nije to u pitanju. Iz straha od onih koji “mjere” provode i prije nego što su one donesene, te ih se drže i nakon njihova ukidanja? Da, to već može biti. Plašim se fanatika. I onda svoj strah nastojim savladati tako što u fanaticima vidim glupane. Ali bit će, ipak, da je pravi razlog taj što su ljudi pod maskama prepoznatljivi pojedinci u bezličnoj masi. I jedini su zaista zanimljivi.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

VIDEO

HDZ-ovac s optužnicom DORH-a  i dalje je ugledni član stranke
KRIMINOPOLIS IVANA PANDŽIĆA

HDZ-ovac s optužnicom DORH-a i dalje je ugledni član stranke

Plus+ NOVI EXPRESS Plenković je zaustavio suspenziju bespravnoga graditelja i bivšeg šefa HEP-a Frane Barbarića. Bespravna gradnja očito je sitni krimen koji ne nanosi štetu HDZ-u

'Živim za svoje četiri predivne kćeri, već sutra mogu umrijeti'
MAJKA HRABROST

'Živim za svoje četiri predivne kćeri, već sutra mogu umrijeti'

Poduzetnica Tea Perović (40), mama četiri djevojčice u dobi između 3,5 i 7,5 godina, bori se s rakom koji je metastazirao. Pomažu joj vjera i pisanje, a predstavit će knjigu 'Stvorene smo za nebo'
'Mi Hrvati vlasnici smo najstarijeg restorana u SAD-u. Kod nas su jeli Tesla i JFK'
EKSKLUZIVNO ZA 24SATA IZ NEW YORKA

'Mi Hrvati vlasnici smo najstarijeg restorana u SAD-u. Kod nas su jeli Tesla i JFK'

Plus+ Delmonico's je prvi američki "fine dinning" restoran otvoren 1827. godine i prvi je dopuštao ženama okupljanje te uveo i tiskane jelovnike, a sadašnji je vlasnik hrvatski državljanin Dennis Turčinović