Čista ljubav najveća je pokretačka sila. Daje nam krila i raspiruje snove, mijenja nas iz srži i čini boljim osobama. Što kad se ljubav pretvori u mržnju? Što tada? Vidjela sam bezbroj primjera od kojih mi se diže kosa na glavi.

Kažu, kad se ljubav pretvori u mržnju, nijedan udarac nije dovoljno nizak. Čemu sve to? To mi nikada neće biti jasno. 

Ove retke posvetit ću ljubavi između muškarca i žene. 

Obožavam vidjeti parove koji su zaljubljeni. To kod mene izaziva pravi ushit. Kad se dvoje ljudi zaljubi iz njih izvire prava sreća. Dva sasvim različita bića imaju iste snove, ista maštanja i iste ciljeve. Idila počinje. Pomiješana je s nadom da će zauvijek trajati. Ali ne traje. Nažalost, ljubav nam je postala potrošna roba s rokom trajanja. Koji je to trenutak kad nam se snovi počnu rušiti? Svjesni smo da idila ne može trajati vječno, ali ljubav bi trebali njegovati. Čini mi se da parovi imaju sve manje strpljenja za to.

Ljubav uzmiče pred problemima, i to nas vodi do neminovnog kraja. Ljubavno gugutanje zamijenile su svađe. Leđa se svijaju pred problemima. Djeca, posao, obaveze, sve to postaje prevelik teret. Pored svih tih obaveza, više nemamo vremena za ljubav. A ljubav, ako se ne njeguje, ona nestaje. Toga bi svi trebali biti svjesni. 

Razvod ne donosi olakšanje, barem ne u većini slučajeva. On je samo druga strana pakla. Djeca, prilikom razvoda postaju moćno oružje. Uvijek sam bila protiv toga. Djeca su tu da ih volimo, da ih uputimo u život, a ne da se prepucavamo preko njih.

Nedavno sam vidjela kako dvoje djece prolaze pored svojeg oca kao da ne postoji. Ne poznaju ga. Nisu djeca kriva za to, ali su oni najveća žrtva. Djeci trebaju oba roditelja. Ne razumijem kako netko može tako postupiti? Kako može okrenuti novu stranicu i ponašati se kao da život od prije nije ni postojao? Ako su se razveli od supruge od djece nisu. U ovom slučaju mislim na one ekstremne slučajeve, jer ne ponašaju se svi isto.

Normalno je da krenemo dalje, ali ne na taj način. Ne možeš sebe zvati roditeljem, a viđati djecu jednom u godinu ili dvije. Ne postoji nikakav izgovor za takvo nešto. Toj smo djeci dali život i nužno je da budemo dio njihovog života. Djeca su obaveza za cijeli život i to ona najljepša obaveza. Djecu treba odgajati u ljubavi, a ne u mržnji prema drugom roditelju. Treba ih pustiti da sami donesu svoje zaključke. Djeca imaju jednog oca i majku, i voljet će ih bez obzira na sve. Ne postoji papir koji može poništiti tu ljubav.

I ja sam razvedena već dugo godina. Imala sam jako ružan razvod, ali… Nije li svaki takav? Bila sam protiv toga da se odredi vrijeme kada će se djeca viđati s ocem. Viđali su se kad su željeli i koliko su željeli. Nastojala sam da im otac bude otac i uspjela sam u tome. 

Čak i danas, mnogo godina nakon razvoda, mi se ponašamo kao obitelj. Ja i njihov otac smo riješili naš odnos, ali smo oboje dio života naše djece. U svemu što treba, tu smo za njih, i ne mjerimo tko koga više voli. Volimo onoliko koliko smo u stanju i na način na koji možemo. Za sve važne odluke se sastanemo i zajednički je donosimo. 

Od mržnje i svađe nemamo ništa. Odavno sam shvatila da, ako sam ja loša prema bivšem, on će se osvećivati preko djece, a ja mu za to nisam dala povoda. Um caruje, a ne srce, pogotovo u takvim slučajevima.

U većini situacija uvijek postoji način da sve prođe bezbolnije, samo taj način trebamo otkriti. Ali postoje i situacije gdje smo nemoćni. Nadam se da ih ima malo, iako mi stvarnost dokazuje da nije tako. Trebamo biti jaki, jer nam je to jedini izbor.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.