Ova se zemlja može mijenjati nabolje. Evo i kako bi to išlo

Prije mnogo godina - još u Tuđmanovo doba - ministar turizma Niko Bulić nametnuo je propis prema kojem odgovorne osobe u ugostiteljskom objektu svaki sat moraju prekontrolirati čistoću zahoda te potpisom ovjeriti 'inspekciju'. Cijela se zemlja grohotom smijala Bulićevoj WC-revoluciji, pisane su humoreske o toj 'klošemerlijadi' (Clochemerle je glasoviti satirički roman Gabrielle Chevaliera čijom radnjom dominira gradnja WC-a u nekom gradiću), no danas je jasno da je ta mjera postigla puni uspjeh.

Skepsa je vladala i u pogledu zabrane pušenja, malo je tko vjerovao da će se Hrvati držati tog zakona. Sličan je put prošla i famozna fiskalizacija... U sva tri slučaja, za nepridržavanje propisa bile su propisane visoke novčane kazne, a nekoliko je prekršitelja i egzemplarno kažnjeno. Primjere su uočili, zapamtili i primili k znanju svi.

Uopće uzevši, hrvatska stagnacija u značajnoj je mjeri prouzročena nepoštovanjem zakona: korupcija, podmićivanje, namještanje natječaja, političke dodjele poslova i zaposlenja. Cijeli taj kompleks tranzicijske muljaže, moguć je zahvaljujući tome što nitko ne računa na ozbiljnu kaznu.

Sinkope, guljenje krumpira, društveno koristan rad i slični pojmovi jasna su poruka da se sve može. U takvim okolnostima nema napretka, osim za male skupine privilegiranih. No vraćanje poštovanja pojmu straha u kaznenom pravu nije dovoljno. Vlada mora davati primjer, zakoni moraju biti racionalni, kazne stroge ali pravedne.

Znamo kakva nam je Vlada, znamo kakvo nam je sudstvo (čuli smo sada da postoje i 'Mamićevi suci', što samo po sebi mnogo govori), pa je jasno da ćemo teško izaći na pravi put. Ali on postoji i dostižan je. Birajmo čiste, uzorne, nekompromitirane ljude - ili se nemojmo žaliti na propadanje i egzodus!