Taman kad je premijer najavio da Istanbulska konvencija ide na ratifikaciju u Hrvatski sabor, ministrica Murganić kompenzirala je tu najavu bizarnom tvrdnjom kako će se Hrvatska ograditi od nekih odredbi
"Ratificirat ćemo Istanbulsku ali ćemo se ograditi. Osudit ćemo ZDS ali ćemo ga iznimno dozvoliti. Maknut ćemo ploču, ali ćemo je premjestiti".
Jadranka Kosor, bivša premijerka i predsjednica HDZ-a, precizno je u svom današnjem statusu na Twitteru opisala funkcioniranje vlade Andreja Plenkovića.
Svaka odluka je polovična, svaka namjera sa zadrškom, svaki potez uz protutežu.
Premijer Plenković jučer je na sjednici Vlade napokon izgovorio dugo očekivanu rečenicu kako Istanbulska konvencija ide na ratifikaciju u Hrvatski sabor. Ali to nije moglo proći bez kompenzirajuće najave ministrice Nade Murganić (opet ona!) da bi se konvencija mogla ratificirati "uz ograđivanje od određenih članaka", naročito onih koji se tiču rodne ideologije.
To je još nezabilježeno u međunarodnim okvirima. Međunarodne konvencije usvajaju se u izvornom obliku ili se uopće ne usvajaju. Plenkovićeva Hrvatska pronašla je opet neki kompromis.
Ma koliko god bizaran on bio.
Kukavička politika
No ako je bizaran, onda je potpuno u skladu s politikom ove vlasti. U skladu s nedavnom porukom premijera Plenkovića da će ustaštvo biti zabranjeno, "osim u iznimnim situacijama", kao i u skladu s odlukom da se sporna HOS-ova ploča makne iz Jasenovca, ali premjesti u Novsku.
I takva kompromiserska, kolebljiva i često kukavička politika možda će uroditi plodom kod HDZ-ovih birača, neutralizirati hadezeovce i zadovoljiti koalicijske partnere, ali neminovno će se odraziti na budućnost države.
Jer, ako Plenkoviću nije bilo dovoljno što ga zbog kolebljivosti kritiziraju u Hrvatskoj, možda će poslušati birokrate iz Bruxellesa koji su u nedavnom izvješću prozvali premijera upravo zbog kašnjenja, izbjegavanja reformi, polovičnih poteza... O tome govore i konkretne brojke: pada industrijska proizvodnja, premalo raste BDP...
Zaostajanje Hrvatske
Hrvatska je po brojnim pokazateljima na dnu ili u zaostatku za drugim članicama EU, ne samo ekonomski, već i u stanju demokracije, slobode medija, manjina i ostalome.
Plenković pritom više brine o desnici, onoj stranačkoj kao i onoj klerikalnoj, o unutarstranačkim i koalicijskim koškanjima, nego o performansama njegove vlasti.
Da ne bi netko slučajno pomislio kako se u Vladi vodi sustavna politika, prije nekoliko dana u medije je poslana poruka nakon sastanka koalicijskih partnera u Vladi kako se ide u hitno pisanje zakona za pomoć blokiranima.
HDZ je već treću godinu na vlasti, prije toga bio je četiri godine u opoziciji, i u cijelom tom periodu nije bio u stanju napisati zakon kojim bi se adresirao jedan od najvećih problema u državi. Nego to čini pod pritiskom Pantovčaka, ali još više pod pritiskom anketa u kojima Živi zid još uvijek prijeti HDZ-u.
Tako se ne spašavaju blokirani i ovršeni, nego se spašava rejting stranke i Vlade.
Kupovanje vremena
To je Plenkoviću bio primarni motiv od prvog dana ulaska u Banske dvore. Neutralizirati kritičare, pasivizirati protivnike, kupiti vrijeme za odluke koje će u pravilu biti polovične. Pa ako time pomaže sebi, ne pomaže državi, a niti društvu.
Obilaženje oko Istanbulske konvencije u strahu od Kaptola, Željke Markić i jednog zastupnika HRAST-a, uz istodobno balansiranje pritisaka iz HNS-a i od Milorada Pupovca, neminovno dovodi do ridikuloznih ispada kao što je bio onaj ministrice Murganić.
Jednako tako, dok bi trebao voditi Vladu i provoditi reforme, Plenković se iscrpljuje na strategiji obrane Martine Dalić od onoga što je zapravo neobranjivo. Umjesto da je izbaci i krene dalje, on opet broji dane i kupuje vrijeme do neke nove krize.
Uz ovakvu politiku Hrvatska se ne može nadati ikakvom napretku.
Mantra o stabilnosti tako se pretvara se u priču o stagnaciji.
