Mediji su objavili da Plenković ozbiljno pregovara o kandidaturi Europskih pučana za predsjednika Europske komisije 2019. godine. To je logično s obzirom na njegovu ambiciju. Ali tko bi želio tako neuspješnog premijera?
Tko zna, možda je pomazanje Andreja Plenkovića kao novog kandidata europskih pučana za novog predsjednika Europske komisije obavljeno onoga dana kad ga je šef Komisije Jean-Claude Juncker pred kamerama uštipnuo za zadnjicu.
Bilo je to preintimno da bi bilo slučajno.
Novi list danas je objavio informaciju kako se Plenković spominje kao jedan od najozbiljnijih kandidata za novog šefa Europske komisije te da je o tome već razgovarao sa čelnicima Europske puške stranke.
Sam Plenković to nije demantirao.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Umjesto toga, prigovorio je da je vijest bazirana na "sve nekim anonimnim izvorima" te ponovio kako je "njegov posao predsjednika hrvatske Vlade i rješavanje svega što je na dnevnom redu". "Očito neki u ovom današnjem kontekstu žele malo ušušurati atmosferu", kazao je premijer. "To je dobro, to je dobro ako ljudi misle da predsjednik hrvatske Vlade može biti kandidat za takvu poziciju. Ali imam drugog posla".
Dakle, demanti koji to zapravo nije.
Karijerni diplomat
Svejedno, kako god se ova informacija danas doživjela, ona nije bila neočekivana. Nije trebalo biti previše maštovit, pa ni zlonamjeran kako to Plenković insinuira, da bi se Plenkovića gurnulo prema Bruxellesu.
On je ipak karijerni diplomat. Uvijek je i bio i teško da će ikada prestati biti.
Njegove ambicije teško da će se iscrpljivati na funkciji hrvatskog premijera koja mu je, ako ništa drugo, poslužila kao neizostavna referenca za posao u Europskoj komisiji. Pa ako ćemo iskreno, Plenković se ionako uvijek bolje snalazio u europskim pitanjima, za njih pokazivao najveći interes, pa čak i strast.
Domaća politička baruština uvijek mu se gadila. Odnosno, oduvijek ju je koristio do te mjere koliko je ona ispunjavala njegove diplomatske ambicije. Tako je bilo do sada, tako je i sada.
I svi njegovi potezi u Banskim dvorima izgledaju kao prijemni ispit za primanje u Bruxelles.
Europska politika
Recimo, ono nezgrapno, ali ipak obavljeno micanje HOS-ove ploče iz Jasenovca. Pa naglo guranje Istanbulske konvencije poslije duge šutnje, ali nakon javnih kritika u Europskom parlamentu. Uzimanje liberalnih partnera i promoviranje kurikularne reforme.
A u tom kontekstu valja uzeti spašavanje Agrokora iz ruskih ruku, kao i najava da je to spreman učiniti i s Inom, a sve u kontekstu odnosa EU prema Rusiji. Europsku politiku Plenković je slijedio u vezi inicijative Tri mora koju je gurala Kolinda Grabar Kitarović, s kojom inače dijeli malo zajedničkih vanjskopolitičkih točaka.
Osim, naravno, podjednake ambicije da se nakon kratke političke sinekure skrase na nekom lukrativnijem mjestu u Bruxellesu: on u Komisiji, ona u NATO-u.
Jedino što bi Plenkoviću u ovom trenutku moglo osujetiti planove jest negativno izvješće Europske komisije u vezi napretka Hrvatske, reformi i općeg stanja u državi.
Koliko kredibilan kandidat za šefa Europske komisije može biti premijer jedne od tri najgore članice Europske unije? Teško da bi to netko smatrao dobrom preporukom.
Povjerenik Bruxellesa
Pa čak i ako je Plenković na čelo HDZ-a i Vlade, kako se već špekuliralo, došao u ulozi neslužbenog povjerenika iz Bruxellesa, da izbaci proruskog Tomislava Karamarka i odvede HDZ bliže europskim demokršćanima, rezultati njegove politike ne ulijevaju previše respekta za budućeg šefa Komisije.
Iako, ruku na srce, njegova kolebljivost, neodlučnost, oportunizam dobrim se dijelom uklapaju u politički sil Europske komisije.
Ono što može biti problematično u Plenkovićevu (navodnom) lobiranju za šefa EK jest činjenica da Hrvatska u ovom trenutku najmanje treba premijera koji je s jednom nogom u Bruxellesu, koji na dužnosti samo obavlja formalnost i popunjava svoj CV.
Hrvatska treba premijera koji će biti potpuno posvećen reformama, a ne onog tko će od njih bježati.
Pa ipak, ono što se sada piše o Plenkoviću vrlo lako bi se moglo uskoro pisati i o Kolindi Grabar Kitarović za koju je nekad doista izgledalo kao da proameričkom agendom gradi buduću poziciju u NATO savezu odakle je privremeno došla na Pantovčak.
U zemlji iz koje, velikim dijelom i zbog ovakve politike, bježe tisuće ljudi u potrazi za boljim životom, potpuno je logično da za njima krenu i premijer i predsjednica.
