U postizbornom preslagivanju karata na političkoj sceni i pregovorima o Vladi sve jače dominira osjećaj žaljenja. Nostalgije za vremenima kad se moglo puno više profitirati od tuđih slabosti, nego od vlastitih kvaliteta.
Prošlotjedna izjava Kolinde Grabar Kitarović "A nema Zorana?" kojom je dočekala izaslanstvo SDP-a na pregovorima na Pantovčaku shvaćena je kao likovanje nad izbornim porazom čovjeka koji joj nije htio čestitati na pobjedi ni pružiti ruku na pregovorima, i na čijem je rušenju s vlasti ona radila dobrih godinu dana.
Ipak, u njoj bi moglo biti više nostalgije nego što se želi priznati.
Upravo je na ratu s Milanovićem i njegovom Vladom aktualna predsjednica mobilizirala desnicu da joj pomogne da doslovno za dlaku pobijedi na predsjedničkim izborima.
Na verbalnim obračunima, prepucavanjima, ratovanju priopćenjima, šatorašim parolama, pa i prijetnjama, Kolinda je gradila sebi politički status na isti način na koji su ga prije nje gradili svi posttuđmanovski predsjednici - na napetoj kohabitaciji s političkim suparnicima.
A sad, Kolinda je izgubila Zorana i dobila Andreja, i idućih par godina više nitko neće pitati za nju.
Kolinda nije usamljena
Međutim, Kolinda u tome nije usamljena. Ona je tek dio šireg trenda na političkoj sceni koji bi se mogao slobodno nazvati - nostalgijom.
Prije par dana Božo Petrov je u tjedniku Express tvrdio kako mu je s Tomislavom Karamarkom bilo puno teže pregovarati nego s Plenkovićem. Koliko god se Petrov trudio, ipak nije mogao u potpunosti suzbiti prevladavajući dojam u javnosti kako je Petrov bez Karamarka gotovo kao Batman bez Jokera.
Kao spasitelj bez negativca.
Upravo na Karamarku Most je gradio svoj status, bez njega bi ga mogao na koncu izgubiti.
Slično tome, Petrov bi mogao žaliti i za Zoranom Milanovićem. Samo mu je on mogao uručiti uvjerljiv alibi za raskidom pregovora, ali i dati opravdanje za brušenjem uloge političkog arbitra.
No žaljenje tu ne staje.
Žal za Zokijem
I u HDZ-u bi mogli žaliti za Milanovićem, ne samo Kolinda. Ipak se radi o čovjeku koji im je darovao šest izbornih pobjeda zaredom, od čega dvije na parlamentarnim izborima. Mogao bi za Milanovićem žaliti i Andrej Plenković: njegovo birokratsko sivilo izvrgnulo je Milanovićevo retoričko mahnitanje javnom ruglu i osudi, a kasnije i izbornom porazu.
U usporedbi sa šefom SDP-a Plenković je mogao izgledati kao glavni tajnik UN-a.
Baš kao što je Zoran Milanović u usporedbi s Karamarkom izgledao kao punokrvni premijer. Koji se hvali da zna čitati, da zna odličan engleski, da zna suvereno vladati... A onda je naletio na Plenkovića i njegovu majku "vojnog lekara" i sve je palo u vodu.
Sve je to sličilo na dogovoreni rat u kojem je svatko tražio način da profitira na tuđim slabostima, a ne na vlastitim kvalitetama.
Petrov protiv Milanovića i Karamarka, Milanović protiv Karamarka i Kolinde, Kolinda protiv Milanovića, Karamarko protiv Milanovića...
Tuga za Tomom
Nije stoga nikakvo čudo što se Kitarović pitala gdje je Zoran. Samo je njemu mogla pisati priopćenja, lupati šakom o stol, prijetiti sazivanjem sjednica Vlade, pa čak i smjenom, kao i izigravati žrtvu njegove kapricioznosti i nepristojnosti.
I samo je Karamarku mogao Petrov udarati onakvu kontru u Vladi, otimati mu resore, rušiti ministre, ogovarati ga po medijima, vaditi mu afere i na konto svega toga skupljati političke poene. S Plenkovićem će to ići puno teže. Ne samo natezanje u Vladi, jer HDZ sada ima taj luksuz da može pregovarati i s manjinama i drugim strankama, već i denunciranje u javnosti.
Plenković još uvijek mora pojesti puno žganaca da bi dosegnuo negativnu percepciju Tomislava Karamarka.
A isto tako, posve je izvjesno da će sutra neki Milanovićev nasljednik osjetiti makar tračak nostalgije za Kolindom Grabar Kitarović i njezinim nepresušnim izvorom političkog kiča.
Naravno, pod uvjetom da se ne uvrgnu na Zorana Milanovića i Ivu Josipovića.
