Koliko god se dobro sprdati - ili zgražati - sa Živim zidom, valja imati na umu jednu stvar: dokle god je tog Živog zida, Jerry Springer showa hrvatske politike, ostale stranke mogu se ugodno osjećati u vlastitoj koži
"Ako će mediji samo raditi show, ja sam spreman biti klaun", izjavio je Ivan Pernar iz Živog zida u sinoćnjem gostovanju u Pressingu N1 televizije.
I doista se mora priznati da on i njegovi kolege klauni daju sve od sebe. Živi zid je postao sprdačina, predmet ismijavanja i ruganja, verzija stranačko-financijsko-ljubavnog reality showa u kojem se svakoga dana željno iščekuje nova porcija političkog trasha. Tko je s kim ljubovao, tko je koga okrao, tko je koga prevario, tko kome nije rekao da je lijep...
Ivan Pernar je i sinoć na ispunio očekivanja. On je naprosto, kako bi se to reklo u medijskom slengu, "dobra televizija". S njim se ne može promašiti.
Ali koliko god se dobro sprdati - ili zgražati - sa Živim zidom, valja imati na umu jednu stvar: dokle god je tog Živog zida, Jerry Springer showa hrvatske politike, ostale stranke mogu se ugodno osjećati u vlastitoj koži.
Da ne kažemo i uzvišeno.
Takav osjećaj vladao je i nakon Pernarova sinoćnjeg showa.
Kad god se spomene neka od mnogobrojnih nepodopština Živog zida, privatnih, financijskih, političkih, ljubavnih, nekoj se hrvatskoj stranci počne štucati.
Privatizirana stranka
Raspada se koalicija oko Živog zida? Pa što, raspala se i Narodna koalicija. Živi zid je privatna stranka? Pa što, barem joj nisu dali ime po njezinu predsjedniku. Vladimira palfi nema diplomu? Pa što, Milijan Brkić ima plagiranu. Zašto Ivan Vilibor Sinčić nije išao na konzultacije kod predsjednice Republike? Pa što, nije išao ni Zoran Milanović.
Živi zid izdaje svoje birače? Pa što, barem nisu deponirali svoje potpise na porti Ureda predsjednice da je pokupi prvi mandatar koji će preko nje proći. Ivan Pernar se nije dao uhititi? Pa što, i Milan Bandić je bježao od policije nakon što je u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nesreću.
Ivan Vilibor Sinčić je svojedobno na predsjedničkim izborima diktirao u kameru ono što mu je Josip Klemm rekao da kaže? Pa što, i Zoran Milanović je s tim Klemmom prijateljski izmjenjivao misli o "vojnim lekarima" i "šakama jada".
Lako se bilo smijati Ivanu Pernaru kad je sinoć Petru Štefaniću ozbiljno prigovorio da ne "upada u riječ saborskom zastupniku". Ali i Milan Bandić je u nekoliko navrata prigovorio novinarima da nisu naučili kako trebaju razgovarati s "budućim premijerom". Pa je on ozbiljan politički faktor.
Živi zid se navodno nabacuje nekim kuvertama, donacijama i milijunima. To je isto ono što godinama rade gotovo sve stranke, pa i one najveće.
Tko je vulgaran?
Živi zid je nepouzdan? A što bismo onda trebali reći za Božu Petrova? Živi zid je vulgaran? Ali ne kao Ivan Kovačić iz Mosta.
I treba li se uopće baviti pitanjem kakvi su to ljudi koji su glasali za Živi zid, za Sinčića, Pernara i Palfi? Pa u Hrvatskoj je već dvadeset godina HDZ na vlasti. I eno ga, opet će biti.
Naravno, nije ovdje riječ o tome da se ova ili ovakva pitanja ne trebaju postavljati Ivanu Pernaru i njegovim drugarima i drugaricama iz Živog zida. Napokon, oni su postali relevantna politička opcija, saborska stranka, s klubom zastupnika i svime što ide uz to.
Ovdje je riječ o tome da je Živi zid tek karikaturalna verzija hrvatske politike.
Osamdesetih godina u Velikoj Britaniji izuzetno je popularna bila višestruko nagrađivana humoristična serija "Spitting Image", karikaturalni prikaz britanskih i američkih političara, a prvi puta i same kraljice.
Živi zid je "Spitting Image" hrvatske politike.
On je parodirana inačica hrvatskih stranaka i političara, njihov odraz u dvorani iskrivljenih ogledala, gdje su sve mane potencirane, a konture izvitoperene.
Lažna imena
Treba li se, recimo, zgražati nad Živim zidom i njihovim lažnim diplomama, bježanjima od policije, pozivanja na saborski imunitet, kad u Ustavnom sudu upravo sjedi osoba, do jučer saborski zastupnik HDZ-a, koja se predstavljala lažnim imenom?
A s njim sjedi osoba koju se sumnjiči za plagiranje doktorata.
Hrvatska je politika dobrim dijelom postala ruglo, a Živi zid je samo njegova otvorena, brutalna, neušminkana manifestacija. Njegova koalicija se raspala, iako se radi o istim ljudima koji su se jučer došlepali u Sabor uz Most, pa ga ostavili da bi se prikačili na nekog drugog.
Ivan Vilibor Sinčić je možda nakaradan, skupa s Pernarom i Palfi, ali barem nije poput Petrova deponirao potpise, zatim pregovarao s jednima, pa drugima, prevario jedne pa rušio druge.
Niti je kao Krešo Beljak prvo ostavio HDZ, pa zatim ostavio SDP da bi se opet vratio HDZ-u s mandatima SDP-a. Niti je poput Radimira Čačića koalirao s Bandićem kojeg je svojedobno optuživao za korupciju i namjeravao pobijediti na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. Niti je poput Milanovića divanio sa šatorašima koji su ga rušili, rušeći usput ustavni poredak ove zemlje.
No dokle god postoji ovakav Živi zid, svi oni se mogu osjećati bolje. Jer od njih uvijek postoji nešto gore.
A klauni, kad smo već kod Pernara, davno su prestali biti smiješni.
