Povratak u budućnost: Što bi bilo kad bi Ćipe hvalio partizane a Velika Srbija slavila pobjede

Scena 1. – Normandija

Lipanj je 2024. Europski i svjetski uglednici okupili su se kako bi obilježili 80. obljetnicu Dana D, tj. savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Uz predsjednika SAD-a i Francuske pažnju prisutnih posebno privlači delegacija Hrvatske, države čija je veličina nesrazmjerna njezinoj važnosti u borbi protiv fašizma i nacizma. Svi prisutni čuli su naravno za ustaše, Hitlerove najvjernije saveznike, ali su čuli i za partizane, vojsku koja je predstavljala najjači i najefikasniji pokret otpora Hitleru u Europi. Za ovu priliku predsjednik države Milanović i predsjednik vlade Plenković zakopali su ratne sjekire jer je antifašizam ipak tekovina koja ih povezuje. I ideološki, ali i obiteljski. Naime obojica su pripadala ili pripadaju strankama koje se ponose antifašizmom i koje su osnivali bivši partizani. Također, obojici su se i preci u partizanskim uniformama borili protiv fašista, nacista i ustaša. U hrvatskoj delegaciji su i ministar branitelja Medved te predstavnik Domovinskog pokreta Ćipo Mlinarić. Kao hrvatski branitelji iz Domovinskog rata njih su dvojica inzistirali na sudjelovanju u proslavi kako bi prisutnima objasnili da ih je između ostalog upravo hrabrost partizana u borbi protiv daleko jačeg neprijatelja potaknula na obranu domovine 1990-ih.

U jednom trenutku u svečanoj loži začuo se žamor. Na njemu svojstven način Milanović prepričava prisutnima anegdotu s konferencije na Jalti kada je Staljin pitao američkog predsjednika i britanskog premijera zašto bi i Francuzima trebala pripasti zona u oslobođenoj Njemačkoj. Na odgovor da je to zbog francuskog pokreta otpora Staljin se šeretski nasmijao i poentirao kako bi onda pravednije bilo da Jugoslaviji pripadne jedna zona jer je partizanski pokret bio daleko važniji od francuskog. I dok je većini ova pričica bila zabavna dvojici državnika primijetio se tek kurtoazni, više kiseli osmijeh na licu. Francuski predsjednik Macron u tom je trenutku razmišljao što je to nenaoružane Jugoslavene, a među njima i Hrvate, motiviralo da se u daleko većem broju od naoružanih Francuza priključe pokretu otpora. Njemačkog kancelara Scholza mučilo je pak nešto drugo. Pokušavao je dokučiti bi li on, da je Staljinov prijedlog uvažen, odrastao u jugoslavenskoj zoni i u školi kao obavezni strani jezik učio hrvatski.

Scena 2. – Beograd

Lipanj je 2024. U Beogradu se održava Sabor na kojem prisustvuju Srbi iz svih krajeva Velike Srbije. Tu su zapovjednici elitne jedinice „Ratko Mladić“ koja već desetljećima čuva zapadnu granicu države na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, predstavnici vlasti iz Miloševićeva (bivši Mostar) i Momirgrada (bivša Podgorica i još bivšiji Titograd), kao i članovi kulturno-umjetničkih društava s Kosova, etnički najhomogenije srpske regije. Mladi dramski umjetnici recitiraju pjesme posvećene velikim srpskim pobjedama iz ratova 1990-ih na Baniji, Lici i u Dalmaciji, te poemu o majci svih bitaka, veličanstvenoj pobjedi srpske vojske nad jedinicama OVK na Gazimestanu. Na okolnim štandovima hrvatski konobari iz primorskih krajeva Velike Srbije poslužuju svježu ribu i škampe žaleći se, više onako dobronamjerno, kako bi voljeli imati plaće kao njihovi kolege po restoranima u Zaječaru i Smederevu. Ali, kako sami ističu, već im je srpski pasoš dovoljna nagrada.

Scena 3. – Povratak u budućnost

Nažalost na obilježavanju velikih savezničkih pobjeda iz Drugog svjetskog rata nitko iz Hrvatske se ne pojavljuje, a vjerojatno ih na takva okupljanja nitko ni ne zove. A i zašto bi kada se partizana srame i nazivaju ih zločincima dok Hitlerove saveznike smatraju Hrvatskom vojskom, a poginule pripadnike te vojske žrtvama palim za slobodu i nezavisnost hrvatske države. Hrvatska vlada ne potiče osnivanje muzeja posvećenih najvećem antifašističkom pokretu otpora u Europi niti obnavlja spomenike žrtvama fašizma i ustaštva oštećene tijekom 1990-ih. A i zašto bi kada se rušenje događalo uz znanje, često i aktivno sudjelovanje pripadnika stranke koja je Hrvatskom vladala onda, a vlada i danas.

Nasreću, ne postoji niti Velika Srbija, tj. država u kojoj bi kao većinski narod živjeli svi Srbi. Naprotiv, umjesto u jednoj Srbi danas žive (barem) u pet država, i u svakoj su, osim u matičnoj, manjina. Ratove koje su vodili uglavnom su izgubili, a političari i vojni zapovjednici iz 1990-ih u međuvremenu su na međunarodnim sudovima proglašeni ratnim zločincima. Hrvati ne konobare u Srbiji, ali zato deseci tisuća građana Srbije bolji život traže na radnim mjestima u Hrvatskoj. Hrvatska putovnica koju su Srbi iz Hrvatske 1990-ih s gnušanjem odbijali, Srbi iz Srbije bi danas rado imali u svom džepu.

Promatrajući kako se Hrvati i Srbi suočavaju s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću ne preostaje ništa doli se složiti s onom Marxovom da se povijest ponavlja dvaput. Prvi put kao tragedija a drugi put kao farsa.