Bila je to volonterska pozicija koju sam gurala uz posao, dvoje djece, pisanje bloga, fotografiju i još neke sitnice.

Jutro nakon ostavke razmišljala sam kako sam ja kao žena u ranim 40-ima sama sebi natovarila hrpetinu stvari na kičmu. Među te stvari ne spadaju moja djeca i moja obitelj, ali recimo ja imam potrebu biti članica nekog društva ili udruge (premda spadam u pomalo introvertirane tipove i volim biti sama sa sobom). Ali nije meni bilo dosta biti članica, ja sam moram biti aktivna članica, pa onda od aktivne članice sam postala predsjednica (bolje da ne znate banalne razloge zbog kojih se to zbilo) pa onda uz sve to osnujem i vlastitu firmu, a doma imam djecu kojoj treba pomoći da prežive hrvatsko školstvo i uz to se želim baviti onime što me totalno ispunjava, a to je fotografija i pisanje.

I sada ću stati – nemojte me krivo shvatiti, ne želim ovim postom reći kako sam ja super woman, naprotiv želim reći kako sam blesava. Da, blesava. Umjesto da se pitam kako da to sve stignem i gdje mogu u raspored ugurati još nešto,  mislim da je pravo pitanje koje si trebam postaviti zašto ja to sve radim i čemu sve to.

Promatrajući žene oko sebe vidim da nisam jedina. Danas sam pročitala podatak na netu kako su žene aktivnije u traženju zaposlenja od muškaraca. Osim toga mi smo aktivnije i na brojnim drugim poljima i čini mi se da stalno želimo biti zaposlene. Meni je to s jedne strane super. S druge strane, nakon što sam dala ostavku u udruzi ozbiljno sam se zapitala zašto imam potrebu nabiti si toliku količinu obaveza, ali ne samo ja već hrpa nas.

Zašto mi moramo biti stalno aktivne, što mi to sve kompenziramo našim urnebesnim trčanjem i dokazivanjem da ma baš sve radimo super i da uz to još super i izgledamo jer stignemo ići u teretanu između ponoći i dva ujutro kada sve sredimo. Je li to nesigurnost?  Je li to neko nezadovoljstvo? Je li to neprihvaćanje koje smo si utuvile u glavu? Jesu li to neke traume iz djetinjstva?

Vjerujem - sve po malo. Polazeći od sebe mislim da se s jedne strane natječemo same sa sobom i tim osjećajem nedostatnosti koji nam je možda ugrađen od malena. I znate što se onda dogodi, super smo zauzete, radimo, trčimo, djelujemo i umjesto da se, mi žene, međusobno podržavamo, počnemo se međusobno kritizirati. Počnemo jedna drugoj govoriti kako nismo dale dovoljno, kako treba više.  Počnemo se međusobno natjecati, skenirati, tiho, potiho režati jedna na drugu, a onda krenemo i u neke samo nama prepoznatljive ratove. (Ženska (ne) prijateljstva su tema za jedna poseban blog).

Vježbam kada uhvatim vremena. Drugim riječima nisam savršena i nisam sve. Ali zbog toga što nisam sve ne znači da nema područja u kojima briljiram. Recimo dobra sam u provedbi i procjeni projekata, slaganju troškovnika, organizacijske sposobnosti su mi mrak, a kuham dobro (još nisam nikoga otrovala).

I budući da sam se umorila od svega toga odlučila sam ne biti sve i ne biti na sto strana. Ponekada se bolje fokusirati na naše ciljeve nego raspršiti se uokolo kako bi vam netko rekao “Wow, kako ti to stigneš” (Mislim ne stignem, ali se pravim da stignem).

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Ja sam Dunja. U stvarnom životu se bavim projektima i to najviše onim iz EU. Osoba sam koja cijeni slobodu i moć upravljanja vlastitim vremenom. Freelancer sam u nastajanju. Pišem blog Stvarati voljeti živjeti na kojem pišem o životu, sreći i važnosti pronalaženja samog sebe. On je moj intimni zapis u javnom prostoru, pozitivno mjesto moga stvaralaštva.