Slavljenje Karadžića dio istog obrasca kojeg ima u Hrvatskoj

Javnost u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini ostala je zgrožena reakcijama iz Republike Srpske i dijelom iz Srbije nakon presude Radovanu Karadžiću. Unatoč desecima tisuća mrtvih, stotina svjedoka i 11.000 dokaza pred sudom, njegova krivnja se relativizira. Opet se izvlače teze da se on samo borio za opstanak svojeg naroda, da je cijeli proces politički, a vojnici koji su se pod njim borili tražili su pred sudom “pravdu”, odnosno oslobađanje nevinog čovjeka.

Groteskno izgleda ta politička parada koja upire prstom u nekažnjavanje nekih drugih zločina protivničke strane kako bi opravdali Karadžićeve zločine. 

Hrvatsko društvo jedinstveno je u osudi takvog ponašanja. Sluša i pita se kako oni koji brane Karadžića mogu biti tako slijepi i glupi. 

No svrnimo pogled u vlastito dvorište i političku svakodnevicu u Hrvatskoj. Postoji sličan mentalni obrazac baziran na tome da su uvijek oni koji su “naši” neviniji i bolji nego “oni drugi”. I to na svim razinama. Primjer su čelnici, ali i pristaše političkih stranaka kad su pod istragama njihovi članovi i politički protivnici. “Naše” progone, “njihove” stiže pravda. Tu je i opravdanje koje izvlače Karadžićevi pristaše: “Sad njemu sude, a zašto se ne istraži XY slučaj”. I tako kad su u pitanju gradovi u kojima smo odrasli, koji su uvijek bolji od drugih, pa onda kvartovi, pa do trenutka kad nas uhvate u pijanoj vožnji ili sitnoj krađi: “Kažnjavate mene, a oni su pokrali Hrvatsku”, vječno je opravdanje.

Prihvaćanje vlastite odgovornosti za učinjeno, shvaćanje da je krađa krađa, a zlodjelo zlodjelo, pa učinio ih član naše obitelji, stranke ili naroda, preduvjet je za jednu civiliziraniju zemlju.

Koja će zaista i biti miljama daleko od načina razmišljanja u Republici Srpskoj.