Hrvatska nikada nije imala prijevremene ili ponovljene izbore, nikada nije imala žestoke postizborne pregovore, nikad nije pala Vlada. Pa nam to nije baš pomoglo.
Već četvrt stoljeća imamo političku stabilnost. Nismo imali ni jedne prijevremene, kao ni ponovljene izbore, svaka Vlada odradila je svoj mandat do kraja, u dva navrata čak i s drugim mandatarom, odrađivali smo uredno smjene vlasti, nije bilo velikih potresa, drama, natezanja i ucjena.
Pa nas sve to nije baš daleko odvelo. Ustvari, ta politička stabilnost, gotovo pa nirvana, u dobroj mjeri nas je dotukla.
Zašto se onda ne bismo malo uživali u ovoj političkoj nestabilnosti koja nas je zatekla nakon objave rezultata nedjeljnih izbora?
Škola demokracije
Ni jedna od velikih stranaka ne može sama formirati vlast, čak ni s partnerima, napokon se pojavila treća opcija bez koje nitko ne može ostvariti većinu, govori se o pritisku na SDP i HDZ, prijeti se smjenama njihovih čelnika, spominje se velika koalicija, nagađa s mogućnošću da na čelo Vlade dođe netko od čelnika Mosta ili barem neka nestranačka osoba...
Tek je počelo, a već se javljaju glasovi koji upozoravaju da ta "nestabilnost" šteti Hrvatskoj, govori se o "ucjenama", plaši se građane ponovljenim izborima, trošenjem novca i dragocjenog vremena, prigovara se čak i na heterogenosti 19 Mostovih zastupnika koji - avaj - razmišljaju svaki svojom glavom umjesto stranačkom stegom, pa stoga izazivaju kaos...
A zaboravlja se da je sve to dio demokratskog procesa. Pa i njegova cijena.
Cijena koju moramo svi platiti kako bismo se konačno naučili demokraciji. Kako bismo izoštrili kriterije, unaprijedili mjerila, naučili se na kompromise, razbili monopole i duopole, razbucali političku i društvenu destrukciju koja nam se podvukla pod pojmom stabilnosti.
Stabilnost smo imali pola stoljeća u komunizmu. Dominaciju jedne stranke koja je upravljala čitavim društvom, ali i gušila bilo kakvu opoziciju, kritiku, slobodu govora i višestranačje.
Stabilnost smo imali u pet mandata HDZ-a i dva mandata SDP-a. I što smo dobili?
Neefikasne institucije, tromu i nagomilanu birokraciju, duopolnu partitokraciju, politički kriminal i korupciju, neefikasno ili potkupljeno pravosuđe, destruktivnu centralizaciju, poguban teritorijalni ustroj i još gomilu stvari koje se sada stavljaju na dnevni red.
Dobili smo stabilnost koja izgleda kao tromost.
Ucjene Mosta
Nakon nedjeljnih izbora neki se već javljaju s upozorenjima kako Most ne bi smio "ucjenjivati" SDP i HDZ koji zajedno imaju više od dvije trećine mandata u Hrvatskom saboru.
Ali nisu li HDZ i SDP godinama ucjenjivali hrvatske građane i svoje birače?
HDZ se postavljao kao stožerna stranka hrvatskog naroda, kao jedina domoljubna opcija nasuprot nedomoljubnima, kao jedina opcija koja spašava zemlju, kao pokret koji svojata Hrvatsku i koji zagovara monopol na obnašanje vlasti.
Tko ne glasa za HDZ, ne želi dobro Hrvatskoj.
U kampanji je Karamarko čak poručivao da će "satrati SDP i svesti ga na pet ili šest posto glasova", što bi onda valjda Hrvatskoj dalo toliko potrebnu stabilnost.
Nema oporbe, nema kritike, nema ni demokracije.
U ovoj kampanji je i Milanović ucjenjivao birače porukama "mi ili oni": ako ne glasate za SDP, doći će vam na vlast zločesti HDZ. Pa je bolje da trpite ovakav Milanovićev način vladanja.
Zbog čega onda Most ne bi ucjenjivao SDP i HDZ? Pa i smjenama njihovih nesposobnih lidera?
Kazna na izborima
Tko god misli da Most ovih dana postupa pogrešno, iskoristit će prvu priliku da ga kazni na izborima. Isto vrijedi – ili bi trebalo vrijediti – i za HDZ i SDP. Kao i za svaku drugu stranku. To je bit demokracije na koju se očito još nismo navikli: ako je loše, popravit ćemo na idućim izborima.
Pa i onim prijevremenim, kakve u ovih 25 godina još nismo iskusili.
Sve ove godine trpjeli smo nametanje uvijek istih modela i koncepata, sada je konačno – ali vjerojatno ne slučajno – došlo vrijeme za provjetravanje i pročišćavanje političke scene.
HDZ već govori o tehničkoj vladi, SDP pristaje na reforme, Most bi mogao svojim pritiskom uljuditi jednu i trgnuti drugu stranku... A ako sve to propadne, uvijek se može ići na nove izbore.
Pa će birači ocijeniti tko je zaslužio novo povjerenje, a tko ga je u međuvremenu izgubio.
To je dobar test i za stranke, koliko i za same birače.
Prava demokracija
Da su glasači htjeli stari koncept "stabilnosti", tada bi dali glas samo jednoj ili drugoj partiji. Ovako, dali su glas trećoj opciji u nadi da će Hrvatska napokon dobiti pravu demokraciju.
Demokraciju u kojoj će treća opcija izvršiti realan pritisak na unutarstranačke promjene u SDP-u i HDZ-u, bastionima poslušnosti, pokornosti i autokratske stabilnosti. Taj pritisak nikada ne bi došao iznutra: pritisak na HDZ da se odrekne nacionalizma, pritisak na SDP da se prihvati reformi.
Zato sve ovo što se događa nakon izbora ne treba promatrati sa strahom, strepnjom ili ljutnjom, već prigrliti kao dobrodošao proces učenja i unaprjeđivanja demokratskog procesa i navika.
Hrvatska u tome debelo kasni i nije imala puno vremena o tome učiti: ni u komunizmu, ni Tuđmanovoj postratnoj autokraciji, ni u Sanaderovoj korupcijskoj kvazidemokraciji...
Demokratska svijest brusi se na teškim slučajevima i sva sreća da je ovaj jedan od njih.
Politička stabilnost nas je ubijala, možda nas nestabilnost probudi iz mrtvila.
