Što nam poručuju Milan Bandić i njegov pas? Da smo budale?

Milanu “Nervozi” Bandiću treba priznati jednu stvar. Potrudio se da Zagreb ima progresivne politike prema kućnim ljubimcima. Utočište Dumovec za pse i bolesne mace na razini je skloništa u ozbiljnim gradova zapadne Europe. Zagreb je, konačno, dobio krematorij i groblje kućnih ljubimaca. Kad gledam Bandića kako se privija uz onog svojeg retrivera i tepa mu, kao da mi se na trenutak ukaže dječje iskreno lice tog muljatora. Sve ostalo, čini mi se, gluma je i prijetvornost.

Ali kod Bandića svaka priča ima neki prljavi nastavak. Kod njega je to jednostavno tako. Kako? Neki dam šetam pse. Njih troje. Dvoje su vezani, treći hoda uz mene. Prolazim između stambenih zgrada. Ondje gdje svaki dan prelazim cestu, a gdje često uređuju i asfaltiraju nogostup, čiste smeće i mijenjaju kontejnere (u obližnjem neboderu živi šef gradske četvrti, simpatični bandićevac), prolazi bijela Corsa pa naglo koči, okreće se i vraća. Otvara se prozor. Unutra dva komunalca i dva policajca. Ovaj ispred me pita: “Je li to vaš pas?”. Kažem: “Je!”. On će: “Vežite ga. Psi moraju biti na povodcu. Gradska uredba”.

Sagnem se i uzmem Malika ispod ruke. Ne plaća mi se 600 kuna. A nekakav razgovor bi ovako tekao: Recite mi tko je potpisao tu uredbu? Gradonačelnik Bandić. Je li to onaj isti gradonačelnik koji uvodi psa od 40 kilograma na glasačko mjesto bez povodca? Ima i fotka. Pa, je. Okej, sad kad smo to utvrdili, kako onda imate obraza ikoga kazniti, upozoriti ili bilo što dok Bandić mrtav-hladan krši uredbu koju je sam donio? U Zagrebu je oko 80.000 kućnih ljubimaca. Tisuće vlasnika i birača koji će razumjeti što žmigavac Bandić radi. Stvara dva svijeta. Jedan za njega i njegove gdje je sve dopušteno i onaj drugi, za sve nas. Rudi i Milan bez povodca na glasačkome mjestu su savršena slika društva u kojemu Bandić stvara mjerilo vrijednosti. Žao mi je psa.

Novi broj tjednika Express na kioscima: