Jedan moj znanac koji je već prešao pedesetu kaže: "Za mene je film iz 2000 starudija". Ne znam dijeli li njegov stav većina gledatelja, no znam da odražava stajališta menadžera koji sastavljaju filmske programe dviju hrvatskih komercijalnih televizija. Na tim se kanalima uglavnom prikazuju, zbog gledanosti i zarade, holivudski filmovi snimljeni nakon 2000. To je statistika prema kojoj bismo mogli zaključiti da hrvatska publika ne želi gledati filmsku "starudiju" iz 20. stoljeća.
To, međutim, nije istina. Publika nije masa grill-pilića koju svakodnevno treba šopati istom industrijskom smjesom nego kaotična anarhoidna gomila sastavljena od dvaju spolova, različitih gledišta, godišta, generacija, ukusa i neukusa. Ovo posljednje nije kritika. Neukus je legitimno pravo svakog normalnog čovjeka, bio on kopač kanala ili akademik. Neukus je, kao i ukus, jednostavno ljudska potreba, bez koje nije mudro živjeti. A ja ne mogu živjeti bez starih filmova. Kako onih u boji tako i crno-bijelih i onih bez zvuka. Da nisam usamljen pokazuju mi djeca rođena u 21. stoljeću koja uživaju u sto godina starim crno-bijelim nijemim komedijama Bustera Keatona i Charlieja Chaplina. Savršeno ih razumiju, smiju se duhovitim gegovima i nimalo ne mare što nema boje, govora i zvuka.
Teško koja nova komedija će doživjeti dugovječnost
Ništa se nije promijenilo od mog djetinjstva kad sam s klincima iz kvarta prepričavao i glumio gegove iz kratkih nijemih komedija Debelog i Mršavog, kako smo tada zvali Stanlija i Olia. Takvu univerzalnost i dugovječnost neće doživjeti, uvjeren sam, nijedna holivudska komedija s početka 21. stoljeća. Zašto? Zato što jednostavno nije dovoljno ni ljudska ni životna, a da o filmskom umijeću, onome što tvori film kao umjetnost, uopće ne govorimo. U usporedbi s krepkim stogodišnjacima, Keatonom i Chaplinom, najvećim umjetnicima komedije 20. stoljeća, suvremeni holivudski redatelji komedija nalik su na praljude prije otkrića vatre.
Ono što su Chaplin i Keaton znali (a od njih naučili drugi veliki komediografi prošlog stoljeća, poput Lubitscha, Wildera, Bunuela, Renoira, Tatija i dr.) jest da ista vatra grije i komediju i tragediju, te da razlika između te dvije vrste postoji samo u kutu iz kojega gledamo istu stvar. Kod obojice je široki plan (u kojemu vidimo cijelu ljudsku figuru) komedija, a krupni plan (samo lice) tragedija. Zvuči jednostavno. Stvar je u tome kako se ta dva plana koriste i kako im se, ponekad, mijenja smjer. U "Svjetlima velegrada" Chaplinov Skitnica zaljubi se u slijepu prodavačicu cvijeća, glumi da je lijep (jer ga ona ne vidi) i bogat (ne vidi da je odrpan).
Ona koju voli sad vidi koliko je siromašan
Pomaže djevojci da ide na operaciju očiju i kad ona progleda i prepozna ga po dodiru, slijedi krupni plan Skitnice, njegova lica, na kojemu vidimo kako mu je u trenu potonuo cijeli svijet jer ona koju voli sada vidi koliko je malen, neugledan i siromašan. Nema životnijeg, strašnijeg, potresnijeg i tragičnijeg krupnog plana u povijesti filma. I to u komediji. Nijemoj, crno-bijeloj, snimljenoj 1931, prije 83 godine.
Koju djeca razumiju i gledaju kao Pixarove crtiće. Primjer genijalnog komičnog i životno uvjerljivog Chaplinova korištenja širokog plana vidimo u jednoj sceni s korom banane na ulici, koja genijalno ilustrira mudru narodnu izreku "Tko se drugom smije…".
Chaplin idealizira, a Buster prihvaća ljude
Kad u komediji vidimo koru od banane, svi znamo da će se netko na nju poskliznuti i pasti. Što od tog prastarog gega radi Chaplin? Njegov skitnica ide ulicom i vidi koru od banane. Oprezno je zaobiđe i hoda dalje, ali okrenut unatrag, gledajući sa zlobnim osmijehom na licu hoće li netko na nju stati. Kad neki jadnik nagazi na koru i tresne, Skitnica se tako normalno i ljudski smije tuđoj nevolji da ne vidi kako se približava otvorenom šahtu u koji, naravno, upada.
Dok Chaplinovi junaci idealiziraju svoje ljubljene, Buster Keaton ih prihvaća onakve kakve jesu. Voli ih kao što voli svoje leteće balone, brodove, automobile i lokomotive. U remek-djelu "General", Keaton sa svojom voljenom bježi u vlaku pred protivničkom vojskom. Mora pucati iz topa i kaže djevojci da umjesto njega loži vatru u lokomotivi. Ona uzme jednu kladu, grbavu i ružnu. Ne sviđa joj se i baci je iz vlaka. Keaton je gleda bez izraza. Ona uzme drugi, manji komad drveta. Ni taj joj se ne sviđa, baci i njega. Uzme lijepu ravnu letvicu, osmjehne se i ubaci je u vatru. Keaton ne može vjerovati što je vidio, uzme sasvim tanku letvicu i pruži joj. Ona, sretna i vesela, njome "naloži" vatru. Keaton poludi, zgrabi je za vrat i počne tresti i daviti. A onda stane, okrene se prema nama (kameri), zamisli, pa zagrli svoju voljenu i poljubi je.
Politička nekorektnost u ljubavi
Keatonove beskrajno duhovite scene ne pokazuju da su muškarci pametni, a
žene glupe nego da je ljepota u njihovim razlikama, a ljubav plod
prihvaćanja i uživanja u tim razlikama. Ta naoko “politički nekorektna“
scena iz “Generala“ jedna je od najboljih i najpoetičnijih prikaza razlika
među spolovima i ljubavi kao ploda prihvaćanja tih razlika. Zar su klade
važnije od ljubavi?
