Kad kažem prije sunca mislim prije šest sati ujutro. Daleko od toga da sebe stavljam u koš najuspješnijih ljudi na svijetu, ni blizu i ni u najluđim snovima, ali u kategoriji ekstremnih ranoranioca se definitivno pronalazim. U istom tekstu navode kako je četiri ujutro doba kada smo najproduktivniji i kako nam buđenje u to doba daje osjećaj kontrole nad životom. Iskreno, sve mi je to mala utjeha kad mi u 4:30 svako jutro zazvoni alarm, pa bi najradije odustala od posla, karijere, ali i života, a onda opet s druge strane kad doguram do kraja dana i osvrnem se iza sebe pa vidim koliko sam stvari u tom danu uspjela napraviti, ne mogu ne biti barem malo ponosna na sebe. S podočnjacima i pretrgana od posla, ali ponosna.

Ako si ti budan i produktivan od zore pa do večeri, to je naprosto više sati za rad i stvaranje nego da si spavao do devet, a u 17 bio na cugi poslije posla s ekipom. Više sati produktivnosti u danu znači i više obavljenih zadataka, prilika za više poslova, a samim time i prilika za više uspjeha, novca ili nečeg trećeg što te već u životu zadovoljava.

Činili su ljudi i nevjerojatnije stvari od toga i pomicali granice znatno više od mene. Razlika između mene koja stignem sve što si zacrtam i onoga koji se čudom načuditi tome ne može je samo u tome što sam si ja rekla kako je apsolutno moguće sve što si zamislim i pripremila se na odricanje, dok bi druga strana i ovce i novce, što baš i ne ide. Ja bih prva voljela da ide, ali eto, ne ide. Dan ima 24 sata i ne možemo to promijeniti, možemo si samo posložiti ljestvicu prioriteta kako nam najviše odgovara i uzeti od ta 24 sata najviše što možemo.

Naježim se (na najnegativniji mogući način) kad čujem sve one ljude koji nešto žele više od života, ali eto baš i ne stignu. A pri tome im se dan sastoji od minimalno deset sati sna, dva sata razbuđivanja i tri kave po sat vremena u danu. Da, razumijem, i meni treba kava ujutro da me pokrene i osposobi za sve što je ispred mene, zato imam kapsule za kavu i dobijem savršeni espresso svako jutro za pet minuta. U biti za 30 sekundi, ali ga pustim da odstoji pet minuta da se talog slegne i da dobijem kavu kakvu želim i trebam, a onda tih pet minuta iskoristim za spremanje i šminkanje. Da, i ja si priuštim kavu ili cappuccino s prijateljicama nakon napornog dana kada to želim, ali ne odu mi na to nužno četiri sata, već se nađemo kod mene doma, kapsule opet uskoče u igru i spase stvar.

Da bi nešto dobio, nečega se trebaš i odreći. Da bi u nečemu uspio, neka žrtva mora postojati. Da bi uživao jednom u plodovima svoga rada, dobrano se trebaš namučiti. Najlakše je gledati samo jednu stranu priče uspjeha drugih i zavidjeti im na tome. Još je lakše vjerovati kako uspjeh i ostvarenje padaju s neba i kako za njih ne trebaš prstom pomaknuti.

Trebaš, itekako trebaš. Za svaki uspjeh se treba pošteno namučiti. Iza svakog uspjeha stoje prerani alarmi, podočnjaci, umor, litre popijene kave i nebrojeno preskočenih užitaka. Ali je zato onaj užitak kad napokon dođe nagrada za sve žrtve – apsolutno neprocjenjiv. Onda shvatiš da je vrijedilo.

Onda shvatiš koliko je puno toga moguće kad odlučiš iskorištavati itekako limitirano vrijeme koje ti je dano na raspolaganje.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.