U državi koja je nastala na nasljeđu Titova generala i u kojoj se vode ideološke rasprave o Titovim dobrim i lošim stranama, zanimljivo bi bilo zapitati se ima li političara koji mogu nešto naučiti od Josipa Broza Tita.
Prvu otkako je Zagreb maknuo Trg maršala Tita iz središta grada. Treću otkako je iz Ureda predsjednika uklonjena njegova bista. Petu otkako se Milan Bandić, stari Titov komunist, odrekao Titova bedža kojeg je nosio na reveru. I okrenuo klerikalnoj desnici.
Povjesničar Josip Jurčević svejedno smatra kako se Hrvatska nije riješila "duha titoizma".
"Duh titoizma još uvijek dominira državnim i društvenim institucijama u Hrvatskoj i to od identitetske razine u kojoj ga mediji proglašavaju najvećim Hrvatom svih vremena, dok u znanosti pitanje Tita i njegove uloge uopće nije niti otvoreno", izjavio je Jurčević za direktno.hr.
I dok je on nabrajao sve negativne pojave tog "duha titoizma" koji je još žilav u Hrvatskoj, poput kulta ličnosti, totalitarne svijesti, masovnih grobnica i Bleiburga, vrijedi se zapitati živi li među hrvatskim političarima "Titov duh".
Josip Broz je ostraciziran s Pantovčaka i iz centra Zagreba, ali može li se Titovo nasljeđe detektirati kod nekog od naših vodećih političara?
Bratstvo i zajedništvo
Ne treba u tome krenuti puno dalje od Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice koja se hvali da je izašla iz naroda i poručuje da će voditi narod, koja poziva na "zajedništvo" kao na novo "bratstvo i jedinstvo" i figurira kao neformalni suveren i pokrovitelj svih Hrvata.
Ona je, recimo, već sad u svoje tri godine mandata putovala više od Tita. Ona je počela kopirati Titovu politiku nesvrstanosti, nudeći se kao posrednik između Rusije i zapadnih zemalja. Voli se okružiti djecom i graditi kult ličnosti.
Nije ni čudo da je s Pantovčaka maknula Titovu bistu: u Titovoj vili nema mjesta za takva dva politička velikana.
Stoga i Kolindi djeca pišu pjesmice, poput one srednjoškolke koja je prije par mjeseci predsjednici na Pantovčak donijela stihove: "Naša predsjednica prava je dama, tako kaže moja mama / Neka još puno ostane sa nama i bit će sretna cijela Hrvatska".
I ne zaboravimo: Tito nikada nije bio u Jasenovcu, Kolinda nikada nije bila na službenoj komemoraciji u Jasenovcu.
Karikaturalni primjeri
Pa ipak, dalje od toga, od te često karikaturalne komparacije, teško je uprijeti prstom u nekog hrvatskog političara koji baštini karakteristike državnika kojemu je na sprovod došlo preko stotinu svjetskih političara i lidera.
Osim onih loših, naravno.
Imamo šefove partija koji vladaju željeznom rukom u svojim strankama, koji se obračunavaju s kritičarima iz medija, koji misle da je svaka njihova riječ neoboriva i dragocjena, ali čija državnička vizija i karizma ne seže dalje od vrha njihovih cipela.
Kad bismo htjeli biti zločesti - čak i prema Titu - rekli bismo da Zlatko Hasanbegović najviše podsjeća na mladog Broza, pomalo likom, ali još više gorljivim ideološkim žarom. Samo obrnute provenijencije.
Mogli bismo, također s prizvukom sarkazma, reći da Ivan Pernar podsjeća na mladog nabrojanog Broza s "bombaškog procesa", onog koji žudi za zatvorskim stažom i poput mladog revolucionara vodi potlačene radnike i proletere u obećanu zemlju.
A Hrvatsku okreće prema novorazvijenim zemljama nekadašnjeg Trećeg svijeta.
Mladi Broz
Mogli bismo konstatirati i kako Davor Bernardić baštini neke karakteristike ambicioznog komunista Broza koji se postojano, a ponekad i beskompromisno, probija kroz partijske hodnike i time krči put prema političkim vrhuncima.
I jasno, ne zaboravimo ni Andreja Plenkovića kojemu nekad u kadru fali samo cigara i čaša viskija.
Ali sad ozbiljno: u državi koja je nastala na nasljeđu Titova generala Franje Tuđmana i u kojoj se još raspravlja o Titovim dobrim i lošim stranama, a svaka od njih napuhava se razmjerno ideološkoj polarizaciji u društvu, zanimljivo bi bilo zapitati se ima li političara koji mogu nešto naučiti od Josipa Broza, političara i državnika.
Osim, naravno, prepisivanja svih onih autokratskih, autoritarnih, rigidnih i zastarjelih modela pukog preživljavanja na vlasti, obračunavanja s političkim protivnicima, zatiranja slobode govora i mišljenja.
A opet, možda je Kolinda danas jedino što nam je preostalo od tog "Titova duha".
I možda su uklanjanje Titove biste, micanje Titova trga i negiranje Titovih bedževa samo koraci prema brisanju Titova nasljeđa kako bi se na političkoj sceni promovirali i nametnuli neki novi kriteriji.
I napravilo mjesta za nove "velikane", za novi kult ličnosti, za nove državnike kojima se pišu pjesmice.
Ali i za ideologiju koja je bila poražena u Titovo doba.
