Kako je hrvatska obilježila stoti rođendan Alije Sirotanovića, simbola radničke klase i lika s novčanice? U Sisku su radnici izašli u prosvjed zbog gašenja rafinerije.
Kako je Hrvatska obilježila stoti rođendan Alije Sirotanovića, simbola radničke klase, lika s novčanice jugoslavenskog dinara i slavnog rudara koji je rušio rekorde u tovarenju ugljena?
U Sisku su ogorčeni radnici izašli na ulicu kako bi prosvjedovali zbog zatvaranja sisačke rafinerije. A u Zagrebu su inspektori rada upali u jednu tvrtku u mješovitom državnom i gradskom vlasništvu, kako bi provjerili navode o zapošljavanju mladih neimara iz SDP-a.
Jedni bi radili, a ne daju im. Drugi bi tražili posao, pa su našli najlakši način.
Stoljetni Alija Sirotanović je puno radio, a da nije ništa posebno tražio. Nekada davno služio je svima kao uzor. S godinama je postao simbol za običnu budalu.
Čemu sada služi lopata?
A onu njegovu slavnu rečenicu upućenu Josipu Brozu Titu, "dajte mi veću lopatu da mogu tovariti više ugljena", mnogi su u modernoj, kapitalističkoj i tržišno orijentiranoj Hrvatskoj pogrešno shvatili. Lopata više ne služi za tovarenje ugljena, nego za trpanje u vlastite džepove.
Pa tko bi onda mogao danas zamijeniti Aliju Sirotanovića? Tko je danas simbol radničke klase?
Jesu li to radnici Diokija, koji su zauzimali opljačkane pogone, prijetili samoubojstvom i na kraju ostali bez radnih mjesta? Jesu li to radnice Kamenskog, kojima je predsjednik Ivo Josipović kao utjehu za izgubljenu (otetu?) tvornicu odnio jednu "singericu"? Jesu li to škverani, radnici rafinerije ili možda blagajnice u trgovačkim centrima?
Ili su to možda mladi esdepeovci u Apisu, onaj već zaboravljeni Rade Buljubašić koji je fiktivno bio zaposlen u HEP-u gdje je primao plaću, a zapravo je radio za HDZ, ili je to možda Željko Kerum?
Saborski zastupnik koji je jedan radni dan u Hrvatskom saboru naplatio čak 533 tisuće kuna.
Koga bismo od njih stavili na novčanicu? Tko bi najbolje simbolizirao rad u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj?
Da, ovo je doista već postala tema za ruganje.
Sirotanovići na svakom ćošku
Ironija je htjela (a možda i komunistički agitprop) da se najveći šljaker u bivšoj Jugoslaviji prezivao upravo Sirotanović. Radio je puno, nije imao ništa. Za nagradu je dobio priliku da odabere automobil u "Crvenoj zastavi", pa je uzeo fiću za svoju unuku. Njemu je plaća bila dovoljna.
Ako ćemo slijediti tu logiku, takvih "sirotanovića" u Hrvatskoj ima na bacanje. Sigurno bi se našao netko koga bismo stavili na novčanicu, da simbolizira položaj radnih ljudi u zemlji u kojoj nerad prolazi bolje od rada.
Kada bi nekoga uopće bilo briga.
Naravno, nije danas sve u lopatanju. Kako je to nedavno lijepo objasnio Zoran Milanović, upitan može li država pokrenuti neku vrstu New Deala: "Jeste li spremni uzeti lopatu u ruke? Niste. Jesu li vaši roditelji bili spremni? Možda. Jesu li vaše bake i djedovi bili spremni? Sigurno".
A on zna što govori. "Milanović se nikada nije vruć vode napio", rekao je za njega jednom prilikom laburist Dragutin Lesar.
Bivši čelnik propale stranke rada u zemlji nerada.
Ovrhe su biznis
Pa ako više nema lopatanja, čega onda više ima u ovoj zemlji? Umni rad se bolje plaća u inozemstvu, uostalom baš kao i manualni. Još je na cijeni sezonski ugostiteljski rad: konobarenje, kuhanje, spremanje soba, cimer fraj. Još donekle, možda ne tako obilno i masovno kao prije, uspijevaju mešetarenje, šverc, rentijerstvo, otimanje, kamatarenje.
Ovrhe su svakako izvrstan biznis. Čak i bez puno muke.
No, jedna stvar je specifična za današnje vrijeme. Dok su se političke elite u bivšem sistemu skrivale iza neimara kao što je bio Alija Sirotanović, gurajući ga kao primjer širokim narodnim masama na čijoj grbači su oni preživljavali, u Hrvatskoj je politička elita puno transparentnija.
Točnije, istjerana je na čistinu.
Nema više šljakera iza kojih se mogu skrivati, pa široke narodne mase uspijevaju sve bolje pratiti njihove karijere. Prate premijera koji dolazi na posao poslije kasnog doručka i odlazi na rani ručak, prate šefa oporbe koji dolazi u parlament triput godišnje jer je zauzet stranačkim aktivnostima, prate stranačke "guzonje" koji se uredno, neovisno o stranačkoj pripadnosti, uvaljuju u državna poduzeća, agencije i uprave.
Građani uredno prate kako se cijeli politički hranidbeni lanac rasprostire od lokalne do državne razine. Od najmlađih stranačkih kategorija na najnižim radnim mjestima, do uglednih zastupnika koji često prođu čitav mandat bez da beknu za svoju plaću.
U komunizmu je ubogi Alija crnčio da bi elita preživljavala, u Hrvatskoj ima sve manje onih koji mogu i žele crnčiti, kako bi ta elita opstala.
I koga bismo onda stavili na novčanicu?
Gola kaciga
Željka Keruma, kako bismo stvari doveli do apsurda? Neimenovanog stranačkog poslušnika, kako bismo stvari stavili u kontekst? Nekoga tko radi, a ne prima plaću, tek toliko da se približimo stvarnosti? Nekog tajkuna, da znamo tko je glavni?
Ili možda tek golu radničku kacigu, kao uspomenu na neka prošla vremena.
Zajedno sa svim onim velikašima, feudalcima, plemićima, političarima i drugim povijesnim ličnostima koje obilježavaju pojedinu epohu našeg društvenog razvoja.
