Svi su političari ustvari Milan Kujundžić

Baš sam jučer pričao s frendom s kojim se nisam čuo nekoliko mjeseci. Čujemo se rijetko jer nije tu. On je jedan od onih koji su otišli. Trbuhom za kruhom – izvan granica lijepe naše.Obrazovan, mlad, inteligentan, stručan. Liječnik. I dobro mu je. Super mu je. I drago mi je da mu je ok. On je jedan od gomile onih koji su otišli jer u ovoj lijepoj našoj jednostavno nisu pronašli ono nešto. Ono nešto za što bi se grčevito uhvatili i ne puštali. 

Totalno je van svih događanja u domovini jer kaže da mu je tako lakše. Nastoji ne pratiti hrvatske medije bilo koje vrste jer se prateći iste samo nepotrebno uzrujava. I tlak mu je dobar. 

I totalno ga kužim. 

Pa je*ote tko se ne bi uzrujao.

Živim u nekoj zabludi kako će se možda jednom dogoditi da će proći cijeli jedan tjedan, a da neće biti apsolutno nikakvih sranja.
Kako će proći tjedan sa samo lijepim vijestima i kako ćemo svi biti sretni. Ona shema, držimo se svi za ruke, pjevamo i dobro nam je. Jedan tjedan…ne mjesec. Tražim samo jedan jedini tjedan. 

I iz tjedna u tjedan se uzrujavam jer nema tjedna da mi neka vijest ne digne tlak. Da se razumijemo, zdrav sam i imam normalan tlak, ali posljednjih godina sporadično povišen. Dva puta tjedno, tri puta tjedno iznimno povišen. Alarmantno visok. I sve to zbog vladajućih. Nebitno jesu li pozicija ili opozicija – svi zajedno rade pizdarije. I neka se netko usudi reći kako političari ne rade za dobrobit građana. Rade. I te kako rade, ali samo za pojedinu skupinu građana. One s niskim tlakom.

Naše političare vole samo niskotlakaši jer im redovito svojim „u službi građana stavom (yeah right)“ pomažu pri regulaciji tlaka. 
Ako to nije žrtva za svoj narod – pa što onda žrtva jest? Svi se političari brinu za naše zdravlje i ustvari svi su političari Milan Kujundžić. Pa zar to nije prekrasno? Državu vodi 21 Kujundžić. Ubrojio sam i prajmministra – njega sad ovako zgodnog i mršavog ne smijemo zaboraviti. Ma kakav gospodin Savršeni. Gospodin Prajmministar kao gospodin Savršeni i 19 ministara kao komadi u lovu na gospodina. 

„Sram te bilo“ komercijalna televizijo jer si ponudila reality pored takvog realitya. Šteta love. 

Politika kao terapija 

Niski tlak je dosta komplicirana stvar i u ime svih osoba koje imaju problem s niskim tlakom hvala svim Milanima (sadašnjim i budućim) na brizi.  Neću dozvoliti da me napusti optimizam jer se nadam kako će se ipak dogoditi taj posebni tjedan. Čudesni tjedan bez ikakve terapije od strane političara. Ljudi s niskim tlakom imaju svoje brige jer simptomi niskog tlaka su vrtoglavica, malaksalost, zamagljen vid, blijeda koža, opća slabost i nesvjestica.

Ako kojim slučajem u bližoj ili ne tako bližoj budućnosti po ulicama gradova vidite ljude koji bauljaju po cesti, a pri tom su još i jako blijedi – bez panike.

Niskotlakaši u banani simptom su dobrog rada svih 21 Milana. Kao što su zvončići i visibabe vjesnici proljeća – tako će „obezglavljeni“ građani niskog tlaka biti simptomi dobrog rada političara. Bojim se da ovaj scenarij – političari dobro rade -  nije moguć ni kao prvotravanjska šala. Bila bi prije svega neumjesna i bila bi totalni crnjak. Nešto na što nismo spremni. Ne znam jesu li građani Hrvatske, isti oni koji plaćaju porez, prirez i sve ostale daće spremni na takav scenarij. Da li bi ovaj napaćeni narod mogao preživjeti tako nešto. Jedan takav tjedan.

Ne daj bože – mjesec ili godinu. 

Pa uvenuli bi kao nacija – instantno. Nismo mi navikli na lijepe stvari, na red i rad. Pravnu državu, vladavinu zakona i demokraciju. Ustvari jesmo, ali nam ne daju jer lako se naviknuti na bolje. O da, je. Lako se naviknuti. Svidjelo bi se to nama – siguran sam, ali bi uzrokovalo ogromne probleme Milanima. 

Mokri snovi - za dom spremni

Teško bi se oni uhvatili u koštac s glasačkim tijelom naviknutim na dobro jer stvarno je apstraktno, možda i pomalo nastrano razmišljati o životu u zemlji bez korupcije, nepotizma, uređenog zdravstva, institucija koje zaista rade svoj posao, tužitelja koji tuže, sudova koji sude, dobrim prosječnim plaćama, veselim umirovljenicima. Maštanje o zemlji u kojoj političari nisu svrha sami sebi, u kojoj su rodilje i roditelji sretni. Zemlji u kojoj se kiretaže izvode uz anesteziju, a stopa nezaposlenosti je brojčano manja od Konzumove 2,99 akcije. 

Zemlji u kojoj se plastične boce recikliraju iz ekoloških, a ne materijalnih razloga. Listi čekanja za CT o kojoj će se pričati kao o nečem raritetnom iz prošlosti. Zemlji u kojoj banke mladima za rješavanje stambenog pitanja daju fer, a ne lihvarsku kamatu. Administraciji koja te nikad, ali nikad neće pitati za rodni list ne stariji od šest mjeseci. Zemlji u kojoj tjedan bez sranja od strana političara nisu samo želja nego realnost.

Zamisli problema naših Milana kada bi nam sve ovo, a i gomilu drugih stvari trebali osigurati. O takvoj zemlji za sada možemo samo sanjati. I mokri snovi su fakat luk i voda prema ovome. Kamilica. Kamilić(č)ica.  Snove nam ne mogu uzeti. Za sada.

Ne bih stavio ruku u vatru da neće netko od Milana pa možda i uz pomoć neke od udruga raspisati referendum za zabranu mokrih snova o uređenoj državi. Ili možda hodati za zabranu mokrih snova. Čovječe, pa i to bi nam mogli zabraniti. O – je*ote led. 
Ono što mi dodatno diže tlak je činjenica da takve zemlje postoje, one nisu samo dio nekih nastranih snova. Ima ih.

I u takve zemlje se masovno iseljavaju naši mladi, stručni, obrazovani. Oni koji žele probati kako je to snove doživjeti u stvarnosti. Da me se krivo ne shvati, ne osuđujem ni ove koji su otišli, niti ove koje su ostali. I ja sam ostao. Sa svojom gospojom i obitelji. I dobro nam je. Živimo normalno, ali i pojam normalno je diskutabilan. Sve ovisi kakvi su ti apetiti. 

Rezime tjedna – sad slušaj kad si navalio

I pita mene ovaj moj frend iz daleke Engleske - kaj ima kod nas, da mu dam neki sažetak tjedna. Kod njih živa dosada. U Great Engleskoj svi pričaju o tome kako op op opa – odlazi Europa pa je to ono o čemu se priča posljednjih mjeseci. Bio sam u Londonu početkom mjeseca, pinta piva 5 funti (42 kune), večera u kineskom za dvoje 67 funti (554 kune).  Za naše plaće – bolesno skupo, ali prosječna plaća u Londonu je nekih 3500 funti (skoro pa 30 tisuća kuna) i svi sretni. Nitko se ne uzbuđuje. Radnici se traže na svakom uglu, grad živi punim plućima, ali dopizdi to obilje. 

Pa pogle' Todorića – i on se vratio. 

I krenem ja nabrajat' što ima kod nas. 
Vratio se Todorić, bio u pritvoru reda radi, dobri ljudi skupili dok kažeš jamčevina – milju eura i eto ga vani. Hrani golubove, ide kod frizera, piše blog. I još će se navodno početi baviti politikom. Da stvar bude gora, neki portal je napravio i anketu i čak je bio zabrinjavajući broj onih koji bi mu dali glas.

Na stranu sve skupa, ali čovjek je iza sebe ostavio firmu s 56 milijardi kuna duga, a cijela firma navodno vrijedi 20 milijardi. Ako se on kandidira i nekim čudnim čudom, a sve je nažalost moguće u našoj državi pa dobije neku funkciju – neka sve ide u 2,99 PM. Slažem se da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja i ne osuđujem čovjeka prije vremena, ali s takvim backgroundom ne mo'š se bavit politikom tj. ne bi trebao. 

I volio bih i ja imat' frendove koji mogu u roku od par dana za mene skupiti milijun eura. 
Nisam zaboravio ni mladež HNS-a iz Osijeka. Genijalci. Budući političari. Budući Milani. Organizirali nagradnu igru na fejsu, a kao nagradu možeš osvojiti dnevno druženje s Ivanom Vrdoljakom. Ex ministrom čije se ime vezuje uz gomilu afera, od nuklearke Krško, dodjele bespovratnih sredstava pa do nenad*ebive afere s razdjelnicima. Ne znam tko bi se uopće natjecao za takvu nagradu. Ne želim ni minutu provesti s takvom osobom, a kamoli cijeli dan.

Siguran sam da se Ćopić u grobu okreće. Ma halo…dajte mi kantu jer mi je mučno. 

Po mom mišljenju totalno krivo prenesena poruka. Pozdravljam inicijativu da se što više ljudi uključi u proces udomljavanja jer je zaista velik broj djece kojima bi takva opcija mnogo značila. Nadam se samo da neće ministrica osobno provjeravati obitelji jer nasilje u obitelji je po nekim njenim izjavama – ok. Tako je to u braku – kaže ona. Zaštitimo djecu da ne odu u obitelji za koje ministrica da zeleno svjetlo. Raspišimo referendum, osnujmo udrugu, hodajmo…

Dan djece mogla je i obilježiti i otvaranjem neke škole ili vrtića jer toga je kronični nedostatak u zemlji. Ili je mogla udomiti jedno dijete – pružiti pozitivan primjer, ohrabriti ljude. Manite se ministrice spravljanja kolača, oslikavanja keramike i loše glume. Uhvatite se uloge koju ste dobili na audiciji. Po dosad odigranom, Oscara nećete osvojiti, ali za Zlatnu malinu ste ozbiljan kandidat. Bez obzira na ulogu, ne pojavljujete se u našim mokrim snovima. Amen. 

Izbor političkih slatkiša 

Frend se guši od smijeha i ne vjeruje što mu pričam i kaže da je kod nas s pizdarijama k'o u dućanu sa slatkišima. Izbor je suludo velik i nećkaš se koji bonbon uzeti.

Ima još, nastavljam ja. Ne dam se jer nema ništa slatko u ovotjednom izlogu političkih slatkiša.  Spominjem mu velike dečke koji se vole igrati s igračkama za dečke pa eto HDZ-ova delegacija u Helsinki otišla vladinim zrakoplovom. Navodno taj let košta 170 000 kuna. I to sve na račun poreznih obveznika. Moj račun. Tvoj račun, ali 170 somova kuna je fakat sitnica, crkavica ako si Todorić i skupljaš za jamčevinu. To je samo 27 prosječnih hrvatskih plaća.

Ali nisu samo HDZ-ovci letjeli. O ne. Pojedinci iz hrvatskog ratnog zrakoplovstva su optuženi za djelo protuzakonitog lova i ribolova prema članku 204. st. 2 Kaznenog zakona.  Ma dajte me dečki nemojte zaje*avat. Pa nije bed u tome što ste bili u krivolovu. Bed je u tome što ste za vaše zaje*ancije koristili helikopter. Vojni. Helllloooouuuu.  Pa nije to isto k'o uzet iz ureda  kemijsku olovku i paketić mina za tehničku. Nisam ja, kolega je. 

Kad smo kod zbrajanja, Ministarstvo znanosti je zbrojilo da nemaju dovoljno novca kako bi poslali mlade matematičare na olimpijadu. Ma nema veze što klinci suvereno razvaljuju u matematici već godinama. Na svim kontinentima. Nema veze. Djeco, nebitni ste.  HDZ-ova delegacija u Helsinki može, helikopterima na veprove se može, ali vi na olimpijadu ne možete. Ma bravo Milani, ubijte djeci snove – dok su još mladi i polažu nade u ovu državu. 

Srećom pa će ova priča završiti kako to u mokrim snovima i bude – sa sretnim svršetkom jer nakon što je priča odjeknula u javnosti, gospođa ministrica je novce pronašla. Djeco – sretno. Ja matematiku ne volim i stoga  - respect. Držim palčeve. 

Spomenuo sam još policajca koji je opljačkao poštu, a navodno ga sa sumnjiči i za drugih 11 pljački, a nije bila ona Robin Hood shema, krade bogatima da bi dao siromašnima. Policajac – 11 pljački. Moram li dalje.

I od najavljenog štrajka javnih službi za današnju srijedu - ništa. Traže povećanje od 5,8 %. Bogme su se radnici osokolili. Sram ih bilo - traže povećanje plaće. Grozno. 

Vladajući su kupili malo mira s 3 % što je povećanje od nekih 150 kuna. Pa Milani zar vas nije sram. Vrijeđate svih 180 000 zaposlenih u zdravstvu, školstvu, znanosti, socijali, kulturi.  150 kuna ?!? Sramotno. I navodno još nešto sitno kroz par mjeseci. Vau… 

I sva sreća da mi je baterija bila pri kraju jer bi taj razgovor mogao trajati i trajati…

Ako se baš i uspoređuje ponuda domaćih događanja vezanih uz politiku s ponudom bombona i ako pokušamo vizualizirati tu ponudu kao gomilu Jelly Beansa-a, pa zar smo mi Hrvati takvi pehisti – da koji god bonbon izaberemo - taj mora biti podmuklo kiseli.

S povišenim tlakom i kiselinom u želucu idem odmoriti. Uzeti break. Spavati. Možda ću i sanjati. To još mogu. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.