Udarnici ili saborski cirkusanti koji se zezaju na naš račun?

Jeste li ikad nekome skupo plaćali da vas vuče za nos i radi budalom? Razmislite dobro prije nego što rezolutno odgovorite da niste. Jer radite to svaki dan. Radimo to svi, bez iznimke. Plaćamo saborske cirkusante, njih šačicu beskrajno nesposobnih, da bez imalo srama od našeg života i postojanja rade crnu komediju u maniri Roberta Rodrigueza, gdje je sve nevjerojatno a istinito, gdje se puca od smijeha dok šprica krv i broje se mrtvi na sve strane.

Njih 151 u saborskim klupama glasno se cereka, zabavno im je dok mi, eto, krvarimo kroz sve rupe, padamo jedan po jedan kao zombiji jer tako i živimo – polusvjesni, s izbrisanim sjećanjima na normalan život, u filmu koji možda i nismo birali, ali smo na njega osuđeni. Neki dan su u Saboru proveli cijelu noć. Radili, kakti, a zapravo lupetali, glumatali, snimali selfieje. Sve u svemu, pravili nas već spomenutim budalama jer jedino su u tome istinski dobri. Govorili pred praznim klupama, što je bilo beskrajno smiješno predsjedniku Sabora Jandrokoviću. Pa se na tu otužnu scenu kezio nazivajući ispražnjeni Sabor “nikad brojnijim auditorijem”.

Ej, Njonji je smiješno. Zabavlja se!? Pa onda idući dan neki mediji koji intervjuiraju Reinera i zabrinuto ga pitaju je li nakon cjelonoćne sjednice umoran, je li se naspavao... A on u mikrofon patničkim glasom priča o svojoj neispavanosti kao da je odradio treću smjenu u rudniku ili izgubio pola života i zdravlja žrtvujući se za nas i našu dobrobit. Pa je li se žrtvovao i za onih 60.000 ljudi koji su u posljednja dva desetljeća napustili Vukovarsko-srijemsku županiju, tražeći bolji život, bježeći glavom bez obzira od Reinera, Njonje i njima sličnih? Za sve one koji su sjeli u bus put Irske ili Njemačke, ma koliko im bile drage ravnice i čisti hrvatski zrak? Jer od njega se ne živi. Kao ni od demagogije i šupljih obećanja. Na ispraznosti i lažima parazitiraju samo oni – jebivjetri što nas rade budalama, ovi koje skupo plaćamo. Da ne rade ništa.