Umjesto osude zločinaca, dobili smo hajku na domaće izdajnike

"Imamo nažalost i nekih naših generala koji nisu dobro svjedočili".

Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, nije želio u subotnjem intervjuu Večernjem listu imenovati te generale koji su svjedočili u Haagu u postupku protiv BiH šestorke, ali nije niti objasnio na što je točno mislio kad je formulirao ovakvu izjavu.

Što bi to bilo "dobro svjedočenje"?

Miljavac se, naravno, dotaknuo Stipe Mesića i Vesne Pusić za čije izjave je rekao da "nisu bile presudne, ali su dale dobar vjetar u leđa ovim presudama jer su neke stvari izrečene s najviše državne razine". A onda se obrušio na "čitav niz ljudi koji su svojim svjedočenjima isto doprinijeli da se stekne dojam da je nešto drugo posrijedi od onoga što smo mi zastupali".

"Dobro svjedočenje" trebalo bi se, dakle, poklapati s onime što su "oni zastupali". Ali što ako do tog poklapanja nije moglo doći?

Zajedništvo u laži

Što ako se Mesić, Pusić, neki generali, pa onda i taj "čitav niz ljudi" koji su svjedočili u postupku naprosto nisu slagali s Miljavcem i drugima: nisu im se poklapale informacije, viđenja, tumačenja, dokazi?

Što su onda svi ti ljudi trebali svjedočiti na sudu? Ako su uopće trebali svjedočiti.

Stipe Mesić je zbog Tuđmanove avanture u BiH 1994. godine kreirao puč u HDZ-u. Tuđmanovu politiku tada je kritizirao i kardinal Franjo Kuharić. Vesna Pusić je prva i skoro jedina govorila o tome da Hrvatska sudjeluje u ratu u BiH točno u vrijeme dok se zastupnik Vice Vukojeviću u Hrvatskom saboru prešetavao u odori HVO-a.

I oporba je tada govorila protiv Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini. I neki mediji tada su pisali o Tuđmanovoj politici prema BiH. Pisali su o tome i neki hrvatski vojnici koje su u tajnosti slali preko granice.

Podjela i agresija

Nije to bila nikakva tajna. Te su izjave kasnije korištene u haškom postupku, baš kao što su neki pojedinci, poput Mesića, na sudu svjedočili o onome što su oduvijek govorili. "Mesić je na suđenju", veli Miljavac, "optužio predsjednika Tuđmana za pokušaj podjele BiH, govori da je tamo izvršena agresija, da su naše postrojbe bile na njihovu terenu".

Baš kao što je sve to javno govorio godinama ranije. 

I onda ono najvažnije: "Stvari su otišle izvan kontrole mnogih koji su trebali zaštititi hrvatske interese, a nisu to radili, nego su svjedočili protiv Hrvatske i hrvatskog  vrhovništva, slali transkripte".

Hrvatski interesi, barem onakvi kakvima ih Miljavac doživljava, trebali bi se pred sudom zaštititi šutnjom i laganjem, skrivanjem ili zatajivanjem dokaza. Trebali su biti "pod kontrolom". 

Prijetnje smrću

I tako, nakon prošlotjednog odbacivanja presude, proglašavanja presude "nemoralnom i nepravednom", nakon hajke popraćene prijetnjama smrću protiv svih onih koji su se ipak usudili podržati tu presudu, sada je otvorena sezona lova na one koji su svjedočili na sudu.

Nismo dobili javnu osudu ratnih zločinaca i politike koja je kumovala zločinima i osramotila Hrvatsku, već smo dobili lov na svjedoke koji su govorili protiv zločina i pogrešne politike prema BiH. 

General Miljavac, ali i dobar dio vladajuće politike, ne želi se distancirati od Tuđmana i osuđenih BiH Hrvata, već od onih koji su željeli da se Hrvatska distancira od pogrešne politike koja je dovela do osuđujuće presude. Nakon što su podržavali Tuđmana i Gojka Šuška u projektu Herceg-Bosna, sada žele učiniti sve da ih se zaštiti i amnestira. 

I sve to navodno u interesu Hrvatske.

Laganje za Hrvatsku

Laganje u ime države ponovno se postavlja iznad osobnog morala i uvjerenja. Svi oni koji su osuđivali Tuđmanovu politiku 1993. godine morali su, po Miljavcu, braniti tu politiku na suđenju u Haagu. 

Opet u interesu Hrvatske.

I sve to usprkos činjenici da je Hrvatska bila žrtva te politike devedesetih godina više nego što je danas žrtva haške presude BiH šestorki. Jasno, ako ne računamo sramotu prouzročenu izjavama premijera Plenkovića, jedinog EU državnika koji brani ratnog zločinca.

Ako se šutjelo o zločinima i podjeli BiH tih ratnih devedesetih, zašto bi se trebalo šutjeti danas, 22 godine nakon rata? I ako se o tome javno govorilo devedesetih, usprkos tadašnjim još opasnijim prijetnjama, pritiscima i ucjenama, zašto bi se danas šutjelo u javnosti ili još bolje, na sudu?

Kakva je to poruka budućim generacijama?

Dobro svjedočenje

Zar se hrvatske građane doista uči da moraju lažno svjedočiti na sudu? Da moraju izbjegavati sudove i na njima uskraćivati svoje mišljenje? Da moraju šutjeti o zločinima, o krivim odlukama, tajnim operacijama, logorima, dvostrukim linijama zapovijedanja? Da moraju skrivati dokaze?

Da moraju "dobro svjedočiti", bez obzira na cijenu?

Primjerice, za Miljavca nije bilo bitno ono što je sadržano u Tuđmanovim transkriptima s Pantovčaka na kojima je temeljena presuda, već je problem što su ti transkripti pronašli put do haškog suda. Istog onog suda koji je dvadeset godina bio dio hrvatskog pravosuđa i služio suočavanju s događajima iz ratnih devedesetih.

Umjesto da se Hrvatska brani istinom i otvorenošću, ona se i dalje brani lažima i skrivanjem.

Umjesto Hrvatske koja se obračunava sa svojom lošom prošlošću, imamo Hrvatsku koja se i dalje drži taocem ratnih zločina i zločinačke politike.

Nakon višegodišnje "individualizacije krivnje", danas nam nakon presude BiH šestorki netko želi ponovno nametnuti kolektivnu odgovornost. 

I to se onda naziva "dobrim svjedočenjem". 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.