Buduća vlada trebala bi biti bazirana na povjerenju: uzajamnom povjerenju budućih partnera, ali i povjerenju javnosti da vlada sastavljena na ovim temeljima ima smisla.
"Nadam se da su i jedna i druga strana stvarno iskreno mislile ono što su govorile", izjavio je jučer Božo Petrov, najavljujući početak novih, po svemu sudeći, završnih i stoga ključnih pregovora oko formiranja nove Vlade.
I to je ključno pitanje. Pitanje povjerenja.
Ne samo povjerenja među samim pregovaračima i budućim obnašateljima funkcija, već i povjerenja samih građana prema strankama koje će preuzeti vlast.
Kome se, poslije svega što smo gledali proteklih mjesec dana, više može vjerovati?
Teške riječi
Zoranu Milanoviću koji u samo par dana radikalno mijenja stav oko mandatara i koalicije? Tomislavu Karamarku koji ignorira neke od ključnih zahtjeva Mosta, čekajući da se SDP sam eliminira iz kombinacije?
Ili Mostu koji ne samo da je prešao preko nekih odgovora obiju koalicija kako bi nastavio suradnju samo s onom koja ostane, već je i pregazio onaj potpis Bože Petrova o tome da se neće koalirati ni s jednima ni s drugima?
Sada bi takvi partneri trebali vjerovati jedni drugima - što se čini još nevjerojatnije nakon svih onih teških riječi i uvreda - dok bi javnost trebala vjerovati da će ti partneri doista ispuniti ono što obećavaju.
I vjerovati da se ne trgaju za vlast samo kako ne bi završili u oporbi, odnosno grčevito se bore da njihovi "smrtni neprijatelji" ne bi ušli u vlast.
Što god se izrodilo na ovim pregovorima prije konzultacija kod predsjednice Republike u utorak na Pantovčaku, bit će prožeto gorkim okusom licemjerja, prevrtljivosti, nepovjerenja i sebičnih interesa.
Prodali priču
Još prije mjesec dana možda bi stranke mogle prodavati priču o reformama, zajedništvu, višim interesima, poštenju i dobrim namjerama.
Sada to više gotovo da nije moguće.
Zoran Milanović je odustao od principijelne pozicije kako bi se ubacio u partiju "seoskog pokera", strahujući od toga da ga se proglasi gubitnikom i da se u vlastitu stranku vrati kao onaj koji je digao ruke od vlasti.
Pa ako ne može dobiti ono što želi, onda će makar kvariti zabavu Mosta i HDZ-a. Je li to osnova za međusobno povjerenje budućih partnera?
Optuživao je HDZ da je "lažljiva stranka i kriminalna organizacija", a sada s njom opet sjeda za stol. Otvarao priču o sumnjivom zaleđu Mosta i "ljudima s pet stranaka i dva prezimena". Optuživao Most da je "mostobran povratku kriminalne organizacije u vlast". A sada bi trebao pomoći da se to ostvari.
Možda kao korektivni, a možda i kao remetilački faktor.
Dvaput se opekli
Tomislav Karamarko je pokazao da pristaje na sve, samo zato što je to bila jedina mogućnost da se dokopa vlasti. Računajući da će nakon toga sve ići puno lakše. Je li to osnova za dobru suradnju?
Je li to temelj uzajamnog povjerenja, ali i garancija građanima da će HDZ na vlasti doista raditi u interesu Hrvatske?
Vjerovat će samo oni koji se prije toga nisu dvaput opekli.
A tu je i Most. Stranka koja koaliciju naziva "suradnjom", koja "onako usput" SDP zove da se priključi pregovorima ako baš hoće, koja zamjera velikim strankama da se trga za fotelje, a onda se i sama nabacuje brojkama od tri do deset ministarstava, i stranka čiji lider odbija preuzeti odgovornost za vođenje Vlade.
To je stranka koja tvrdi da su joj bitne samo reforme, a ne ideologija, a podignuta je na ideološkim i svjetonazorskim temeljima: od famoznog Ivice Relkovića preko Petrova do Ines Linić Strenja koja slavi osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca.
Mostu se najviše može zamjeriti neprincipijelnost upravo zato što se najviše zaklinjao u principijelnost.
Dobre namjere
A kad je odlučio nastaviti pregovore sa stranom koja je odbila njegove ključne uvjete (ukidanje županija, tripartitnu vladu), potaknuo je sumnju u iskrene motive i dobre namjere.
Mogu li te strane više uopće vjerovati jedna drugoj, pogotovo nakon optužbi da su pregovori o reformama bili farsa, i može li javnost više uopće vjerovati u iskrenost i održivost takve koalicije?
Ako se prije mjesec dana u pregovore ušlo s određenom nelagodom i figama ispod stola, sada se za stol sjeda sa stisnutom šakom i grčem na licu.
I ako je odmah bila sumnjiva, gotovo na granici parodije, spremnost dviju velikih koalicija da prihvate sve, pa i najmanje uvjete Mosta, stvari su postale još gore nakon što su one u razmaku od samo par dana, ponekad i sati, pogazile svoje principe i pristale na ono što su grčevito odbijale.
Zokine vratolomije
HDZ optužuje Milanovića da blefira, a prešućuje činjenicu da je njihov šef blefirao odgovore Mostu. SDP optužuje Karamarka za kršenje unutarstranačke procedure kod prihvaćanja odluka, samo da bi amnestirao Milanovića od vratolomije s mandatarima.
Most od takvih partnera očekuje suradnju.
A javnost od takvih partnera očekuje reforme.
Jasno, nitko nije toliko naivan da bi pomislio kako je svaka od ovih stranaka i koalicija pojedinačno ili sama za sebe uvjerljiva ili da ima nekakav kredibilitet. Problem je u tome to one trebaju ući u ovaj savez upravo na razini povjerenja.
Ne samo uzajamnog povjerenja, nego i vlastitog kredibiliteta da doista misle to što kažu, kao i vjere birača u Vladu sastavljenu od pojedinaca i stranaka koje se preziru, mrze, vrijeđaju, udaraju i lažu.
Ipak, treba u svemu tome naći i zrnce utjehe.
Mi ćemo sigurno dobiti vlast kakvu zaslužujemo, tako to obično biva u demokraciji, ali ako na kraju dođe do nekakve velike koalicije, tada se možemo utješiti zaključkom da će Milanović i Karamarko u tom slučaju dobiti ono što zaslužuju.
