Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Kolumna
Tomislav Klauški
Tomislav Klauški Petak, 31.01.2020. u 11:47
77 komentara

Zamislite da nema imovinskih kartica. (Ili da nema novinara)

Imovinske kartice potvrdile su se kao efikasan - a možda i jedini - alat za testiranje poštenja hrvatskih političara. U uređenim europskim zemljama za to služe institucije. U Hrvatskoj imamo imovinske kartice - i medije.

Zagreb: 16. sjednica Hrvatskog sabora započela "aktualnim prijepodnevom"
77 komentara

Gordan Grlić Radman ponovno je briljirao. "U drugim zemljama nema imovinskih kartica", educirao nas je ministar vanjskih poslova, braneći svog kolegu Damira Krstičevića od medijskih otkrića kako je kuću s okućnicom, valjda od milja, nazvao vikendicom i prepolovio joj vrijednost.

A zamislite da u Hrvatskoj nema imovinskih kartica.

Jer, suprotno ministrovoj logici, upravo ova otkrića iz imovinskih kartica opravdavaju činjenicu njihova postojanja i obaveze da se po stupanju na dužnost i odlaska s nje upisuju podaci. Po mogućnosti, vjerodostojni.

To je jedini - očito vrlo efikasni - mehanizam kontrole hrvatskih političara. 

Josip Juratović, zastupnik u Bundestagu, definirao je glavni problem. "Imovinske kartice ministara i dužnosnika u Njemačkoj ne postoje", izjavio je za Večernji list. "Ne zato što njemački političari imaju odriješene ruke da rade što hoće ili su pak manje savjesni od ostalih kolega, već zato što institucije, a tu se u prvom redu misli na one porezne, funkcioniraju i drže pod nadzorom imovinu izabranih predstavnika". 

Kartice i mediji

Tu je ključ: zbog jakog i čvrstog sustava kontrole imovine putem državnih institucija, kaže Juratović, nema potrebe za demonstracijom transparentnosti preko imovinskih kartica. Umjesto imovinskih kartica postoji porezna uprava, a po potrebi i druge institucije.

U Hrvatskoj postoje imovinske kartice. I mediji.

Nema drugih institucija. Odnosno, postoji Povjerenstvo za spriječavanje sukoba interesa. Kojeg Andrej Plenković nastoji osakatiti i utišati.

Imovinske kartice uvedene su sa ciljem kontroliranja hrvatskih političara. 

One su test njihove iskrenosti, vjerodostojnosti i poštenja, a neki bi sada rekli i test inteligencije političara koji se pravdaju da nisu znali ispuniti tu karticu. Pa je Krstičeviću neugodno, kaže da "ne zna što mu je to trebalo".

Bogaćenje i laganje

I tu se postavlja pitanje što je zapravo gore: to što političari namjerno umanjuju vrijednost svoje imovine kako ne bi u javnosti izazivali gnjev zbog nesrazmjera između plaća i imovine ili to što se pravdaju da ne znaju ispuniti formular, a vodili bi resorre, upravljali milijardama i kupovali avione?

Drugim riječima, je li gore što lažu, muljaju i skrivaju ili što priznaju kako nisu čak ni toliko kompetentni da mogu prenijeti podatke iz kupoprodajnih ugovora u imovinsku karticu?

Ministri su očito jako osjetljivi na imovinu, što se vidi iz debelog kataloga njihovih nekretnina (sa i bez okućnice), kao što je i javnost osjetljiva na pitanja imovine političara i državnih dužnosnika.

Još od tajne ušteđevine Franje Tuđmana koja se nije karakterizirala kao imovina, kao i naglo probuđenog bogatstva čitavog klana Tuđmanovih, takve teme iritirale su javnost i provocirale građane, ali i označavale kraj nečije političke karijere.

Franji Tuđmanu, međutim, danas dižu spomenike.

Bandićevi stanovi

Ali pogledajmo Milana Bandića. Opet.

Index je jutros objavio priču o tome kako je Bandićeva nezaposlena supruga za 854 tisuće kuna, od toga 720 tisuća kuna u gotovini (!), kupila stan od osobe koja je dobivala poslove u Bandićevu Zagrebu. Radi se, što je zanimljivo, o supruzi od koje se Bandić prije petnaestak godina fiktivno rastao kako bi ona mogla naslijediti stan u centru grada.

A mediji su se svojedobno intenzivno bavili pitanjem je li Bandiću luksuzni stan u skupom zagrebačkom kvartu kupio njegov brat iz Njemačke. Ili netko drugi. Ili nije nitko.

Imovina je, dakle, bila prilično efikasan način praćenja djelovanja zagrebačkog gradonačelnika.

Naime, osim što javnost iritira nesrazmjerno bogaćenje osoba u politici i na javnoj dužnosti, još više ju iritira laganje političara.

Zašto bi umanjivali vrijednost imovine, ako nemaju što sakriti?

Zašto zaboravljaju okućnice i bazene, dvorišta i livade, zašto bilježe manju vrijednost imovine od one stvarne ili makar one za koju su tu nekretninu kupili? 

I zašto, zaboga, misle da će se sa svime time uspjeti nekako izvući?

Nelegalizirani ministar

Dražen Bošnjaković, ministar pravosuđa (!), ima kuću bez građevinske i uporabne dozvole koja ni nakon trideset godina nije legalizirana. To je poruka javnosti: ne možete vi, ali može ministar.

I tu se opet vraćamo na institucije. Premijer Plenković želio bi uvesti sigurnosnu provjeru svakog ministra, da ne zagazi u neku novu prljavštinu, premda smo u nedavnoj predsjedničkoj kampanji jasno čuli od Kolinde Grabar Kitarović da je SOA korumpirana i pod političkim utjecajem.

Dalija Orešković poručuje da treba osnažiti ovlasti Povjerenstva za spriječavanje sukoba interesa, onog kojeg Plenković bojkotira.

Ali zašto Plenković ne ojača institucije poput Porezne uprave?

Kad već ne može preodgojiti svoje ministre i članove vlastite stranke.

Kad je stupao na dužnost Plenković je obećao da će promijeniti HDZ i Hrvatsku. Pa ipak, ministri su i dalje kompromitirani, HDZ još uvijek korumpiran, institucije osakaćene, a javnost zatrpana lavinom laži i skrivene imovine.

Ali zašto na to obraćati pažnju? Bolje da pratimo predsjedanje EU. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message