Kolumne

Komentari 6

Zbog pohlepe i profita nogomet je već godinama sve manje igra

Zbog pohlepe i profita nogomet je već godinama sve manje igra

Za plaću se ne igra, za plaću se radi, napisao je nizozemski povjesničar umjetnosti Johan Huizinga. One koji po svaku cijenu žele što veću plaću, opisujemo kao pohlepne. A čista pohlepa, zaključuje, niti trguje niti igra.

Nizozemski povjesničar umjetnosti Johan Huizinga, autor dva kapitalna djela o kulturnoj povijesti naše civilizacije, Jesen srednjeg vijeka i Homo ludens, u potonjoj je knjizi posvećenoj igri, a objavljenoj još 1938. godine, napisao:
Borimo se ili igramo ‘za’ nešto. Prvo za što se borimo i igramo jest sama pobjeda; ta se pobjeda, međutim, može uživati na svakojake načine kao pobjedničko slavlje, kao trijumf koji skupina slavi klicanjem i veličanjem. A ono trajno što iz toga proizlazi jest; čast, ugled, uvažavanje. U pravilu je s dobivanjem igre već za njena izdvajanja vezano nešto više od same časti. U igru se stavlja i neki ulog. A vrijednost mu može biti ili simboličke ili materijalne naravi (...). Ulog može biti zlatni pehar, neka dragocjenost, kraljeva kći ili neki novčić, život igrača ili pak dobrobit plemena. Može biti i neki zalog ili nagrada”, objašnjava Huizinga uz mnogo primjera iz povijesti, naročito antike i renesanse, ali ističe- ulog ili nagrada, dobitak ili plaća, nisu istoznačni pojmovi. 
Plaća je, piše Huizinga, “sasvim izvan područja igre”: “Za plaću se ne igra, za plaću se radi”. A one koji po svaku cijenu žele što veći dobitak, odnosno što veću plaću, opisujemo kao pohlepne. I tu Huizinga jasno zaključuje: “Čista pohlepa niti trguje niti igra”. 
Često se može čuti fraza da je “nogomet više od igre”. No, vodeći se principima igre koje je uspostavio nizozemski povjesničar, bilo bi ispravnije reći da je nogomet već dugo mnogo manje od igre. I tome nije razlog podugačak niz onih najvidljivijih loših pojava u nogometu, nije tomu razlog idolopoklonstvo praćeno patološkom mržnjom prema suparničkim klubovima, navijačima i igračima, nasilje, podmićivanje i namještanje, dopingiranje i nehumano iscrpljivanje nogometaša. Ništa od toga nas ne priječi da nogomet i dalje smatramo igrom, da ga mistificiramo, da o pobjedama ili porazima pišemo ode i elegije ili igračima posvećuje epigrame, baš kao što je o smrtonosnim igrama krvavih gladijatora u antici pisao Marko Valerije Marcijal, na primjer. 
Ali ono što nogomet sve manje čini igrom, jest- a to je definirao i Huizinga- upravo pohlepa, činjenica da vlasnicima najmoćnijih klubova igra odavno nije imperativ, već je to jedino i isključivo dobit, profit. Zato je i osnivanje nogometne Superlige, samo otvoreno priznanje koje najelitnije momčadi, nerijetko uz mnogo licemjerja, ionako demonstriraju na djelu već deseteljećima: “Nas u nogometu više ne zanima igra, već samo zarada”.