Zna se što bi se trebalo raditi, ali nitko se ne usuđuje započeti

Ono najgore u našoj drami jest to što su sva rješenja koja nas mogu spasiti jednostavna, jasna i vidljiva, ali kako se zasad čini - nedohvatljiva! Hrvatska danas nalikuje na bogatog baštinika koji se utapa u rijeci; dovukao se nekako u blizinu obale, ona mu je tu, u blizini, ali ga snažni vir vuče prema dnu. Što treba učiniti?

Za početak, uliti nadu građanima. Dati im nadu u promjene. Kako? Ne praznim govorima. Najavom konkretnih mjera. Prvo, najavom postupne demontaže svih neproduktivnih “input” institucija koje bez ikakvog “outputa” troše proračunski novac.

Trećinu Hrvatske čini javni sektor, trećinu apartmani i turizam, samo trećina nešto proizvodi. Jedan zaposleni uzdržava 1,2 penzionera. Pa to ne može ne propasti! Drugo, hitrim uvođenjem kriterija moralnosti i stručnosti u javni život. Ne može Martina Dalić instalirati grupu Borg a onda kotirati kao kandidatkinja za guvernera.

Premijer mora hitro opovrgnuti takve glasine i posuti se pepelom zbog borgovskih nepodopština. Svaki takav događaj, naime, u inozemstvo šalje novi kontingent Hrvata, jer je glavni razlog našeg egzodusa moralni slom društva. Treće: u Hrvatskoj treba odmah početi rezati sve propise i institucije koje koče ulaganja. Četvrto, sve koji budu ulovljeni u traženju mita - a i to je (pre)česta zapreka investiranju - zauvijek izbaciti iz javnih službi, i prepustiti sudu. Neka idu u Irsku kad odsluže kaznu.

Iz javnog sektora treba izbaciti i sve s lažnim diplomama. Peto, dogovoriti se s parlamentarnim strankama koje su pozicije u državi političke a koje stručne, i samo ove prve rotirati prilikom izbora.

Šesto, osmisliti pošten izborni sustav... Itd. Andrej Plenković još ima priliku. Ali umjesto kritike, mora započeti sa samokritikom. Sebe, države, društva i javnog sektora. Samo to bi dalo nadu. To bi značilo da uočavamo greške, a onda ih i popravljamo...