Kvaka24

Komentari 182
KAD JE BILO BOLJE?

Stara vremena: Sjećate li se prvih igračaka, TV-a, odlaska u Trst i vožnje 'par-nepar'?

Koliko se vas sjeća espadrila iz Trsta ili gumenih bombona? Sjećate li se iz koje ste zemlje dobili prvu igračku ili kako ste slušali glazbu? Prikupili smo sve ove informacije i prisjetili se, za mnoge, puno sretnijeg razdoblja

Je li zdravo živjeti u prošlosti? Premda se povijest medicine ne bi nužno složila s tim, budući da su nostalgiju stoljećima smatrali ozbiljnim zdravstvenim stanjem, većina se nas minulih vremena ipak rado prisjeća s osmijehom. Mnogi će, tako, danas tvrditi da su osamdesete godine 20. stoljeća bile "sigurnije" i da se odrastalo ljepše. 

No je li doista bilo tako ili nas patina tih sjećanja ipak lažno zavodi? Prikupili smo nekoliko prigodnih anegdota ljudi koji su svjedočili tim "boljim" vremenima i usporedili ih s iskustvima suvremenog doba. Uživajte!  

Kalvarije zbog odjeće 

Osamdesetih godina bilo je gotovo nezamislivo planirati vjenčanje, maturalnu večer ili obnovu sezonske garderobe bez kalkulacije kad, kako i s kim potegnuti do Trsta. Tako barem tvrdi naša sugovornica Sanja iz Zagreba, koja priznaje da još u ormaru ljubomorno čuva svoje traperice iz Trsta.   

- Dva-tri puta godišnje potegnuli bismo u Trst. Nikad neću zaboraviti horde ljudi koje bi se iz tisuća autobusa slijevale na tršćanske tržnice. U Trst bismo odlazili u kratkim hlačama i tankim košuljicama, a kući bismo se vraćali odjeveni u nekoliko slojeva džempera i u više pari traperica. Osim toga, u Zagreb bismo se vraćali i s golemom količinom žvakaćih guma, koje smo preko granice prevozili 'zbuksane' među tim pustim slojevima odjeće. Nekoliko dana nakon povratka iz Trsta bila sam prava faca, a mirisa otvorenog paketića Brooklyn žvakaćih guma od jogurta sjećam se i dan-danas – ispričala nam je Sanja (52) iz Zagreba.  

Uspavanka koja se pamti 

Od radija do walkmana, pristup glazbi u osamdesetima je bio prilično ograničen. No upravo joj je to davalo na draži. Čovjek se morao snaći, pokazati nevjerojatnu kreativnost i okretnost ako je želio dokopati se nekog novog albuma sa stranog tržišta.   

- Ako nam se slušala neka određena pjesma, jedino smo se mogli nadati da će je tog trena pustiti na radiju. To je nezamislivo današnjoj djeci, koja otiđu na internet i puste pjesmu koju požele. Neki su sretnici, naravno, imali i pristup suvremenijoj tehnologiji pa bi na kasete snimali pjesme koje su im se svidjele. No ne daj Bože da ti se usred piratske akcije u pjesmu iz etera izravno uključila spikerica jer ti propadne cijela misija. To se osobito često događalo na Stojedinici, radiju koji je obilježio cijelu tu generaciju – priča nam Ivan (54) iz Zagreba.  

Što se TV prijamnika tiče, oni su zbog svoje cijene bili pravi luksuz, a ljudi koji su ih imali doma mogli su birati između samo nekoliko kanala, dok bi noćni program završavao u točno određeni sat. Nakon toga na programu nije bilo doslovno ničega, osim onog poznatog TV snijega, uz koji su se u san uljuljkali mnogi svjedoci toga doba.  

- Nikad neću zaboraviti reklamu koju su vrtjeli na radiju. Reklamirali su tjesteninu, a u pozadini je svirao fenomenalni instrumentalni dio pjesme koji nisam mogao prepoznati i to me toliko mučilo da sam na kraju nazvao Radio 101 i pitao ih o kojoj je pjesmi riječ. Danas bih to mogao riješiti jednim klikom na aplikaciju  – smije se Ivan, koji se '80-ih sjeća prilično pospano s obzirom na to da se njegov omiljeni crtić prikazivao u cik zore, zbog čega se, kako kaže, vrlo često nije mogao pošteno naspavati u djetinjstvu.  

Par-nepar 

Iako se većina ljudi ovih godina uvijek rado sjeća, često potiskujemo da su osamdesete godine bile razdoblje redukcija i nestašica. Ljudima je mnogo toga nedostajalo - od običnih namirnica, poput kave i banana, pa sve do energenata. Benzina je nedostajalo zbog toga što si država nije mogla priuštiti rezerve za potrebe svih građana. Zato je 1979., baš u ovo ranoproljetno vrijeme, donesen zakon prema kojem su u određene dane mogli voziti samo vlasnici automobila s parnim, odnosno neparnim registarskim pločicama.  

- Da samo znate kako me ta odredba frustrirala. Ja sam tad baš bila položila vozački i kupila prvi auto, koji je trebao na tehnički. Broj na mojim tablicama bio je paran, a mene je, ko za vraga, tjednima kačila 'neparna' subota – prepričava nam Vesna (56) iz Koprivnice . 

Nezaobilazni šalteri

Premda se još povremeno nalazimo u sličnim situacijama, vrijeme u kojem živimo ipak nam omogućuje da mnogo toga za što nam je do prije nekoliko godina bio potreban kontakt uživo sad obavimo na daljinu. Većina nas je ovu zgodnu prednost digitalnog doba prihvatila objeručke, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog mogućnosti da izbjegnemo dobro poznate situacije poput ove koju vam donosimo. 

- Morala sam promijeniti osobnu iskaznicu. Prilazim gospođi na šalteru i dajem joj papire. U isto vrijeme ona doziva čovjeka iz drugog reda, samo da ga pozdravi. Onda od kolegice uzima druge papire, pa uskače drugoj kolegici koja ima problema s tipkanjem na kompjutoru. Napokon uzima moje papire i daje mi zahtjev. Nedostaje potvrda. Da skratim, nailazi teta sa šaltera pored nas, koja je moj problem riješila tako što je iz nekakvog dosjea izvukla potrebnu potvrdu. Nisam imala mira, vratila sam se prvoj teti sa šaltera. 'Mora da sam bila na bolovanju kad su bile edukacije za to' – priča nam Ivanka (60) iz okolice Zagreba, koja je iznimno sretna što živi u vremenu u kojem je digitalizacija omogućila manje administracije i nepotrebno gubljenje vremena u različitim poslovnicama. 

Blagodati modernog doba 

Da današnju djecu vratimo dvadesetak godina u prošlost, vjerojatno bi im najteže palo to što ne mogu 'proguglati' i odmah saznati informaciju koja ih zanima. A upravo su ta brzina i dostupnost informacija neke od najvećih prednosti današnjeg digitalnog doba. S tim se složio i Mirko, koji priznaje da nimalo ne žali za prošlim dobom.  

- Sve se radilo olovkom i rukom, a danas se čak i meni to čini nezamislivim. Sjećam se i onih zadimljenih čekaonica u bankama i općenito državnim institucijama, gdje smo na šalteru za jedan papir ili neku uslugu morali čekati satima. Moram reći da nam je digitalizacija uistinu olakšala život; bar nas više prsti ne bole od pisanja, a običan račun možete platiti jednim klikom miša iz udobnosti vlastitog doma. I to da ne smrdite na cigarete – simpatično zaključuje Mirko (55) iz Varaždina. 

Digitalizacija je uistinu donijela mnoge prednosti, pogotovo ako govorimo o administrativnim poslovima, dokumentima i računima. Jedan od pozitivnih primjera je Fina, koja je svojim korisnicima omogućila niz e-usluga, poput e-Računa, e-Arhiva, e-Blokade, e-Potpisa i još mnogih drugih. Najbolje je to što sve usluge možete obaviti puno brže, jednostavnije i lakše!