Čarolija mjesec dana života u Indoneziji - kroz oči kamere

Zadnjih nekoliko godina, naša zajednička i samostalna putovanja, proveli smo na biciklima, snimajući putopise pod nazivom My Friend Bike. Ove zime, kada smo dobili priliku otputovati u Indoneziju na mjesec dana, odlučili smo bicikle ostaviti kod kuće i putopis snimiti na nama nov način – putujući backpackom.

Nakon šest sati leta iz Zagreba i sedam sati čekanja na aerodromu u Dohi, gdje smo u Tiffany draguljarnici glumili ozbiljne kupce, samo kako bi mogli isprobati prstenje od deset tisuća eura, sletili smo u Jakartu - najveći grad jugoistočne Azije koji broji preko dvanaest milijuna stanovnika. Veliki azijski gradovi nimalo nas ne privlače pa smo i ovaj divovski grad, poznat po ogromnim prometnim gužvama i gustoći naseljenosti od preko deset tisuća stanovnika po kvadratnom kilometru, pod svaku cijenu nastojali izbjeći.

Transport na otoku Gili

Odmah po slijetanju, zaputili smo se autobusom prema Sumatri - šestom najvećem otoku na svijetu, u nadi da ćemo doživjeti poznatu divlju prirodu punu rijetkih i zaštićenih životinja i biljaka. No, planovi su nam se promijenili ubrzo nakon dolaska. Za razliku od drugih azijskih zemalja, Indonezija nema kulturu vožnje rikšama, a u dijelovima sumatranskih gradova, poput Bandar Lampunga gdje smo odsjeli u jednom od rijetkih hotela, vrlo često ne postoji ni javni prijevoz.

Lokalno stanovništvo uglavnom posjeduje skutere i aute, a malobrojni turisti u najvećem broju slučajeva iznajmljuju aute s vozačem. Naš plan bio je posjetiti nacionalni park „Way Kambas“ u kojem žive jedne od zadnjih populacija sumatranskog tigra i nosoroga. Pokušaj dolaska do nacionalnog parka i putovanje od stotinjak kilometara trajalo je puna dva dana, u kojima smo se osim prijevozne, suočili i sa jezičnom barijerom, budući da rijetki stanovnici pričaju engleski.

Svaka osoba kojoj smo pokušali objasniti kamo želimo stići davala nam je oprečne informacije i usmjeravala nas na različita mjesta. Kada je postalo očito da ne postoji javni prijevoz koji će nas odvesti na željeno odredište, sa vozačem iz hotela smo nakon dužeg cjenkanja uspjeli dogovoriti za prihvatljivu cijenu. No u trenutku polaska, naglo se predomislio i cijenu povisio za čak nekoliko puta.

Javni transport na otoku Gili

Ubrzo smo zaključili da putovanje Sumatrom iziskuje velike količine novaca. Osim što moraš platiti vozača i naći prevoditelja koji zna osnove engleskog, cijelo vrijeme moraš biti smješten u lošem i vrlo skupom hotelu. Naposlijetku smo se odlučili vratiti natrag na Javu. Samo tada još nismo znali da nas čeka četrnaestosatna vožnjom u autobusu upitne ispravnosti i još manje udobnosti, kako bi stigli u Borobudur - najveći pojedinačni hram na svijetu.

Iscrpljujuće putovanje trajalo je čitavu noć. Bilo kakav pokušaj spavanja bio je onemogućen jurnjavom po grbavim cestama, preticanjima preko pune linije ili potpuno nepotrebnim naglim skretanjima. U takvim slučajevima najbolje je utaknuti slušalice u uši i ne gledati na cestu, nadajući se u vozačke sposobnosti čovjeka za volanom.

Ujutro, iscrpljeni i neispavani stigli smo do ulaza u hram. Stojeći u redu za karte čudili smo se kako smo jedini stranci koji žele vidjeti ogromno zdanje na devet katova koje konkurira za titulu novog svjetskog čuda. No nismo se previše zamarali vidjevši da je cijena karte vrlo prihvatljiva. Samo trideset tisuća rupija. Na brzinu smo izračunali da to iznosi petnaest kuna i mirno nastavili čekati na suncu koje je već počelo snažno sijati. Došavši na red, žena za šalterom je bez riječi pokazala rukom iza naših leđa. Zbunjeno smo se okrenuli. Tek tada smo ugledali poseban ulaz za turiste.

Hram Borobudur

Bio je to poseban objekt, s djelatnicima koji odlično govore engleski, klimatiziran i vrlo moderan. Ušavši unutra osjećali smo se ugodno sve dok nam nisu rekli cijenu karte. Čak dvjesto osamdamdeset tisuća rupija. Činilo se kao da je klima odjednom prestala raditi. Nakon kratkog dogovora u kojem smo zaključili da se za te novce može spavati tri noći u hotelu, pojesti nekoliko desetaka ručkova ili popiti stotinjak čajeva, ipak smo odlučili kupiti karte.

Unatoč mnogobrojnim posjetiteljima, od kojih se većina pod svaku cijenu željela slikati s nama, uspjeli smo upiti drevnu, umirujuću energiju hrama i u nekoliko sati obilaska vratiti snagu za daljnje istraživanje zemlje. Kasnije smo saznali kako je Indonežanima, posebice u manje turistički razvijenim mjestima, velika čast slikati se sa zapadnim putnicima. Fotografije najčešće uokviravaju i stavljaju na zid da bi se kasnije njima hvalili prijateljima i rodbini.

Odlazak iz Borobudura značio je još jednu turbulentnu vožnju autobusom do Banyuwangija - najistočnijeg grada na Javi, iz kojeg se brodom putuje na Bali. Vožnja lokalnim autobusima neusporediva je sa europskim standardom. Sedamnaest sati u vozilu koje djeluje kao da će se svakog trena raspasti u stotine komada, začinjeno prebrzom vožnjom izuzetno lošim cestama, nešto je s čime se suoči većina putnika u Aziji.

Ronjenje na koraljnom grebenu

No na svakom putovanju do sad, svako teško iskustvo dovelo nas je do nepredvidivih situacija i potpunog upoznavanja zemlje u kojoj smo se nalazili. Oboje vjerujemo kako svako vrijedno iskustvo moramo zaslužiti vlastitim trudom, a jednom kad iskustvo dođe, mnogo je vrijednije od energije koju smo uložili za njega.

Nova mučna vožnja zbližila nas je sa Sophie - mladom Francuskinjom koju smo upoznali na početku novog putovanja. Sophie nam je otkrila da se u blizini Banyuwangija nalazi vulkan Iljen pa smo s njom dogovorili izlet u krater. Sve troje smjestili smo se u jeftinom hotelu, dopustili se prevariti od gramzljivog taksiste i srušili se u krevet kako bi skupili snagu za iduću avanturu.

Trosatni uspon na vulkan najčešće započinje oko ponoći, kako bi se prije zore mogao vidjeti fenomen plave lave, odnosno kiselog vulkanskog jezera koji preko noći reflektira plavu boju. Već u podnožju osjetili smo oštar miris sumpora koji se u velikim količinama nalazi u srcu vulkana. Srećom, na ulazu smo iznajmili gas maske koje su nam olakšavale disanje. Kada smo se počeli spuštati u krater, zrak je poprimio još intenzivniji miris, a stijene kao s drugog planeta, nazirale su se kroz plinovitu maglu koja nas je okruživala.

Vulkan Iljen

Dočekati zoru u aktivnom vulkanu jedno je od onih iskustava koje čovjek pamti cijeli život, a poimanje ovog svijeta dobiva potpuno novi, moćniji značaj. Putem smo se uvjerili da se svakodnevno nekoliko desetaka radnika, kako bi zaradili za život, dva puta dnevno pješice penje do kratera na visini od preko 2500 metara. Tamo skupljaju gromade sumpora koje nose u selo na leđima u košarama težine preko stotinu kilograma.

Gas maske su za njih luksuz kojeg si ne mogu priuštiti, a neljudski uvjeti u kojima rade dovode ih do prosječnog životnog vijeka od 47 godina, kada im tijelo iznutra i izvana dobiva izgled duplo starijeg čovjeka. Ipak, nemalo smo se iznenadili vidjevši kako su svi nosači puni duha i sa veseljem pozdravljaju svakom prolaznika kojeg sretnu.

Miris sumpora na odjeći, koži i kosi, doveli smo sa sobom na Bali - najpoznatiji otok na svijetu i najpopularnije indonežansko odredište. Otok je u potpunosti prilagođen zapadnom turistu, sa njega se većina posjetitelja uopće ne makne. Upravo zbog toga smo se zadržali vrlo kratko, nastojeći provesti vrijeme na što mirnijim i manje turističkim mjestima, kojim Bali sve manje obiluje.

Monkey Forest, Ubud, Bali

Za bazu smo odabrali Ubud – gradić smješten u središtu otoka iz kojeg smo s lakoćom mogli krenuti u istraživanje. Ubud je nekada predstavljao dom brojnim umjetnicima i boemima. Danas je to prenapućeni gad sa zakrčenim ulicama, mnoštvom elegantnih odmarališta i skupih dućana. No svega nekoliko kilometara izvan grada, cijene rukotvorina i suvenira su višestruko niže.

Na jugu grada nalazi se „šuma majmuna“ koja je lokalnim ljudima sveta. Odmah na ulazu svaki će posjetitelj biti okružen tim zaigranim životinjama od kojih će većina pokušati nešto ukrasti. Upravo zato su postavljene table na kojima se upozoravaju posjetitelji da se ne pokušavaju nadmetati s njima, niti da ih ne gledaju u oči jer oni to doživljavaju kao agresiju. Ne smije ih se milovati niti trčati za njihovom mladunčadi. Čim se poštuje tih nekoliko jednostavnih pravila, šetnja kroz šumu postaje pravo zadovoljstvo.

Mase turista, posebice onih australskih, dolaze na Bali u potrazi za aktivnostima poput surfanja na poznatoj plaži Kuta ili traženja duhovnosti po uzoru na onu iz filma „Jedi, moli, voli“. Nas su privukle aktivnosti poput raftinga kroz džunglu po rijeci Ajung ili istraživanja malih hramova poput Goa Gajaha – jednog od najstarijih svetih mjesta na otoku.

Svetište je sagrađeno u 9. stoljeću, a vrhunac predstavlja ulaz u pećinu koji je isklesan kao da se ulazi u usta nekog mitološkog bića. U mračnoj pećini se nalaze tri lingusa - falusoidna simbola koji su povezani sa štovanjem boga Višne. Potpuna tama u pećini predstavlja simboličan povratak u maternicu, vrlo čest motiv u dalekoistočnim religijama.

Bali - Goa Gajah

Kao i većina drugih putnika, na Baliju smo iznajmili skuter - najpovoljnije prijevozno sredstvo, čiji najam košta dvadesetak kuna dnevno. To nam je dalo slobodu kretanja i neovisnost u istraživanju otoka. Nekoliko dana trebalo nam je da se prilagodimo oštrom i opasnom stilu vožnje u gustom prometu, no jednom kada smo se opustili, počeli smo uživati u promatranju svijeta oko sebe.

Ubrzo smo otkrili da se Balinežani jako ponose načinom prerade kave s jedinstvenim procesom proizvodnje. Jedna vrsta lokalnog sisavca zvanog Civet jako voli jesti svježe bobice kave, ali ih ne može probaviti. Ta se neprobavljena zrna skupljaju selektiranjem iz izmeta, i postaju najrjeđa i najskupocjenija kava na planetu, čija cijena može ići i do 7000 dolara po kilogramu.

Plaža na Lomboku

Indonezija je četvrta najnapućenija država na svijetu sa preko 250 milijuna stanovnika. Obzirom na napućenost, broji mnogo automobila i motornih vozila, što većini putnika u nekom trenutku počinje smetati zbog buke, smoga i nedostatka životnog prostora. Zato smo bili posebno sretni kada smo sa Balija otišli na susjedni otok Lombok, kojeg mnogi nazivaju netaknutim Balijem, odnosno Balijem prije navale turista zbog sličnih krajobraza i prekrasnih plaža.

Na Lomboku smo uživali u mirnom prometu, dugačkim plažama i istraživanju kulture plemena Sasak, koje i danas čini 85 posto populacije otoka. Vodopadi sakriveni u nepreglednim šumama, visoke palme i litice koje se spuštaju u more pored pitome plaže Kuta (koja sa onom na Baliju dijeli samo ime) očarali su nas svojom ljepotom i izvornošću.

Kuta Lombok beach

Uz Lombok se nalaze i tri malena otoka Gili što na Indonežanskom znači „maleni“, i koji privlače turiste željne mirnog odmora, što ne čudi s obzirom da je prijevoz motornim vozilima zabranjen pa se sav transport odvija zaprežnim kolima ili biciklom. Otoci su poznati i po tolerantnom zakonu prema magic mashroomsima, odnosno čarobnim gljivama koje nerijetkim uživaocima rasplamsavaju doživljaje ionako spektakularnih zalazaka sunca.

Na Gili Airu odlučili smo se odmoriti od iscrpljujućeg snimanja putopisa te se prepustiti dugo priželjkivanom hedonizmu. Dane smo provodili kupajući se u tirkiznom moru, ronjenju na koraljnom grebenu i isprobavanju ribljih specijaliteta u lokalnom restoranu na obali oceana. Večeri su bile rezervirane za ispijanje lokalnog "Bintang" piva i divljenju magičnim zalascima sunca.

Zahvalni na svemu što smo prošli, još jednom smo potvrdili da je čarolija putovanja jedna od najjačih čarolija čije smo najljepše trenutke i ovog puta uspjeli snimiti kamerom.

Spektakularan zalazak sunca