Česte upale i gušenje u snu znak su za vađenje krajnika

Tonzile, krajnici, odnosno mandule zaduženi su za zaustavljanje infekcije na ulazu u dišne putove te i u djece i u odraslih zaustavljaju njeno širenje u druge dijelove tijela. 
Primjerice, ulazak streptokoka kroz dišne putove, nos i ždrijelo prvo se zaustavlja na mjestu na kojem prolazi zračna struja, što su nepčane tonzile i treća mandula. Tu se ‘prepoznaje’ napad te stvara upalni i imunosni odgovor, pojašnjava doc. dr. sc. Boris Šimunjak, predstojnik Zavoda za otorinolaringologiju te kirurgiju glave i vrata u zagrebačkom KB-u Sveti Duh.

- Tonzile tad obično oteknu i zacrvene se. Učestale upale takve vrste dovode do hipertrofije, odnosno povećanja tonzila. 
Prema nekim stavovima, to je odraz njihove pozitivne aktivnosti i angine su nužno zlo u smislu funkcije stvaranja imuniteta. No prema drugima, svaka hipertrofija tonzila predstavlja indikaciju za njihovo vađenje. Problem počinje učestalošću upala te porastom veličine tonzila i posljedičnim smetnjama gutanja, ali i disanja, i to najčešće u snu, kad se javlja opstruktivna apneja, kako kod djece tako i kod odraslih - pojašnjava naš sugovornik.

- Osim smetnji s disanjem i gutanjem, značajan problem nekad su predstavljale komplikacije vezane uz vrlo učestale streptokokne angine, od kojih su neke i loše završavale, reumatskim groznicama, upalom zglobova, karditisima (upalama srčanih zalistaka) i glomerulonefritisima (upalom bubrega), što danas više nije toliko aktualno. 
Postoji još jedan specifičan problem s upalom i posljedičnim povećanjem trećega krajnika u djece: hipertrofija tonzila, koja u ograničenom prostoru dječjeg nosnog ždrijela nužno vodi smetnjama disanja na nos i poremećaju ventilacije Eustahijeve tube, “oduška” srednjeg uha, zbog čega u djece nastaje upala uha (serozni otitis). Više takvih upala vodi poremećaju sluha u djece, što se može negativno odraziti na razvoj te stvarati posve praktične probleme komunikacije. To je važan razlog za odstranjenje trećega krajnika, a ponekad i intervencije na bubnjićima i srednjem uhu, dodaje dr. Šimunjak.

Povijesno su uvijek postojale oprečne struje vezane uz operaciju tonzila, no znanstvena istraživanja i spoznaje pedijatara, infektologa, specijalista opće medicine, otorinolaringologa, mikrobiologa, potkrijepljene istraživanjima i dokazima, dovele su ipak do zajedničkih smjernica i indikacija za tonzilektomiju.

Relativne indikacije za vađenje krajnika

Glavni "krivci" za vađenje mandula

Problemi poput disanja na usta, cijeđenje iz stražnjeg dijela nosa u ždrijelo, hrkanje najčešći su znak za vađenje mandula. Drugi razlog su ponavljanja upala (barem sedam epizoda akutnog tonzilitisa u godini ili pet epizoda u svakoj od dvije godine), zatim ponavljanja gnojnih apscesa tonzilarne čahure (peritonzilarni apsces). To su i opstruktivna apneja u spavanju (OSA), uzrokovana hipertrofijom tonzila i adenoida, kao i sumnja na maligne promjene, kaže dr. Šimunjak.

Stručnjaci upozoravaju: Smanjenje krajnika nije dobro rješenje

U nekim se zemljama desetljećima prakticira djelomična tonzilektomija, odnosno djelomično odstranjenje trećega krajnika, no taj zahvat nije zaživio u europskoj niti u američkoj medicini. Dapače, djelomično odstranjenje nečega što je bolesno nije u potpunosti logično, a i pokazalo se da je kasnija operacija ožiljnih promjena mnogo teža.

Djeca su najosjetljivija skupina

Neki doktori zalažu se za to da se tonzilektomija ne izvodi prije treće godine, a neki kao granicu uzimaju dob od dvije godine. Ta nagađanja vezana su za volumen cirkulirajuće krvi u malog djeteta budući da tonzilektomija može biti “krvav” zahvat jer može doći do gubitka krvi, što bi izazvalo hipovolemiju.

I loš zadah može upućivati na upalu krajnika

Prema nekim istraživanjima, polovica svjetske populacije pati od lošeg zadaha iz usta, koji u 90% slučajeva može biti povezan s lošom oralnom higijenom ili nedostatkom sline, no može biti povezan i s kroničnom upalom tonzila. Naime, na takvim krajnicima se skupljaju mrtve bakterije, mrtve stanice kože i sluz, koji se razgrađuju, pri čemu se oslobađaju hlapljivi sumporni spojevi, što je uzrok neugodnog zadaha. Najbolji “lijek” je toaleta usne šupljine (redovito pranje zubi i površine jezika te grgljanje vodicama koje sadrže antiseptik.