Lifestyle

Komentari 35

Dragica gradi školu u Ugandi u spomen na svog poginulog sina

Dragica gradi školu u Ugandi u spomen na svog poginulog sina

Zagrebačka humanitarka velikog srca nakon volontiranja i projekata koje je pokrenula u Indiji, Keniji i Ugandi, u sljedećoj godini želi sagraditi školu sa siromašnu djecu u Ugandi

Izgubila sam sina. Ja se više ničeg ne bojim niti imam što izgubiti, pojasnila je Zagrepčanka Dragica Kopjar (59) koja je u Ugandi kupila zemljište za školu. Škola će nositi naziv kao i njezina udruga - Plavi anđeo - jer to je podsjeća na sina Dalibora koji je poginuo 6.02.2010. godine, a ona svakog 29. lipnja obilježava njegov rođendan. Ove godine proslavio bi 34. rođendan. Stradao je pod vlakom koji je naletio na njega dok je prelazio prugu.

- Nekako se nakon toga u meni javila želja da pomognem drugom djetetu. Baš sam tada gledala emisiju o djeci iz Afrike i to me zaintrigiralo. Već sam 2011. godine volontirala u misiji u Keniji. Posjećivala sam siromašna sela i višečlane obitelji i onda sam donijela odluku da osnujem udrugu i da na neki način pomažem tamo upravo velikim siromašnim obiteljima - kazala je ona dodajući kako je ubrzo pokrenula u Ugandi veliki projekt postavljanja tankova s pitkom vodom u osnovnim školama. U međuvremenu je posjetila Indiju i Nepal, a volontirala je u sirotištu na jugu Indije i u kućama Majke Terezije u Kalkuti.

- Atmosfera je potresna i vrlo teška. Postoje četiri kuće Majke Terezije. U jednoj su djeca s oštećenjima, u drugoj djeca do šest godina, u trećoj napušteni ljudi, a u četvrtoj gubavci i oboljeli od AIDS-a. Jedino u toj kući nisam radila jer nemam medicinsko znanje - prisjetila se Dragica kojoj su ondje rekli da je ona bila prva volonterka iz Hrvatske u kućama Majke Terezije. Već sljedeće, 2012. godine sjela je na avion i našla se u Busagazi.

- Ondje sam sagradila školu i postavila tank za pitku vodu tako da je na korist čitavoj zajednici, a ne samo djeci u školama. Nakon toga sam obnovila školu u Bugembeu koja je bila potpuno porušena. Ondje sam sagradila novu kuhinju jer su do tad obroke kuhali i jeli na otvorenom, a usto sam na igralište postavila dječje sprave. Većine djece tada je prvi put u životu vidjela tobogan ili vrtuljak. To me toliko dirnulo, da se nametnuo novi projekt - postavljanje dječjih igrališta uz škole, nabraja Dragica pojašnjavajući kako su djeca radije dolazila na nastavu znajući da će se poslije moći igrati na tim spravama.

Organizirala je i 1000 besplatnih obroka za pučku kuhinju 2017. godine, a tada je uspjela kupiti zemljište u distriktu Buikwe u središnjoj Ugandi.

- Sada je konačno sazrelo vrijeme da naša udruga sagradi vlastitu školu koja će nositi ime mog anđela na nebu, umjesto da obnavljamo stare škole. Za dovršetak nam nedostaje oko 30.000 američkih dolara tj. oko 195.000 kuna. Uskoro ću postaviti kampanju na Go Fund me i slične internetske platforme, a vjerujem da će pomoći i dobrotvori koji inače pomažu našoj djeci. Naime, kroz moju udrugu više od 100 djece zahvaljujući donatorima iz Hrvatske i inozemstva ima osigurano školovanje - pojašnjava ona dodajući kako se u Ugandi školovanje plaća u svakoj školi, bila ona privatna ili državna.

POGLEDAJTE GALERIJU FOTOGRAFIJA

Školarina je oko 195 kuna na mjesec, tj. oko 30 dolara. Za mnoge je to vrtoglav i nedostižan iznos.

- U Ugandi, osobito u slumovima u kojima pomažem, mnogo je djece čiji su roditelji umrli od Aidsa. I ta djeca imaju HIV. Žive s bakama ili rodbinom, ali u zastrašujućim uvjetima. Upravo za tu djecu želim osnovati školu. Školarinu bi plaćali donatori, a djeca bi za taj novac dobivala topli obrok, sve potrebne knjige i opremu, uključujući i cipele. Lokalna zajednica bi formirala upravni odbor koji bi upravljao školom, a sve s ciljem da se siromašnoj djeci omogući znanje - kazala je Dragica.

Kaže kako voli osobno sudjelovati u svim radovima, pa tako računa kako će i na izgradnji ove škole fizički uložiti napor u bojanje zidova.

- U Africi surađujem s njihovom lokalnom humanitarnom udrugom koja mi osigurava koordinatora kampanje, pa onda zajedno on i ja idemo u nabavku materijala i slično. Jezik razumijem, oni govore jezikom lusoga, no čim se vratim u Hrvatsku to znanje ishlapi. Po povratku u Ugandu svaki put se iznova prisjećam jezika. Radnike ne moramo plaćati jer, nećete vjerovati, rodbina te djece koja će se školovati sama sudjeluje u izgradnji i ne moramo plaćati radnike. Oni će sami odvojiti svoje vrijeme i trud te golim rukama graditi školu. Moram reći da su ljudi ondje predivni, i svaki put kad dođem ostavim srce. Recimo, kad sam prije dvije godine obnovila školu, lokalna zajednica je priredila veliko otvorenje uređene škole s kuhinjom. To je bio velik događaj na kojem su mi darovali kozu. Koza je inače znak velikog bogatstva i ondje si je ne može svatko priuštiti. Znala sam tako dobivati i kokoši, jaja, limete, svašta. Jako su zahvalni i svjesni da ondje dolazim sagraditi nešto za njihovu djecu - istaknula je Kopjar.

Prisjetila se kako joj je mnogo ljudi u početku spočitavalo zašto odlazi u Afriku kad i u Hrvatskoj ima dovoljno bijede i siromaštva.

- Kod nas nema baš takve sirotinje, i škole su u odnosu na Afriku dobre. Naravno, mogle bi biti bolje, ali nisam vidjela kod nas takvo siromaštvo. Čak i u najudaljenijem selu imamo struju, bakica ima TV, a u Africi toga nema. U školama ondje nema struje, nema kuhinje, kuha se vani. U slumovima je voda zagađena i nije za piće. Ljudi ondje žive u prosjeku 50 godina i sve je puno raznih bolesti i infekcija - kazala je.

Objasnila je kako ona kupuje flaširanu vodu koju koristi za piće i osobnu higijenu, dok hranu jede lokalnu sa svojim domaćinima jer je riječ o prokuhanim namirnicama, pa se ne boji zaraze. U početku je strahovala od malarije koja je raširena u tim krajevima, no opisuje kako je zbog antimalarika često povraćala i loše se osjećala pa sad ne koristi ni njih.

- Špricam se repelentima i to je to. Sve sam ostavila u Božjim rukama - kazala je.

U Zagrebu ima još kćer (37) i dvoje unuka. Njima posvećuje sve vrijeme koje ima na raspolaganju kad nije u Africi ili kad ne radi na nekom projektu. Po struci ekonomistica nakon pogibije sina dala je otkaz u tvrtki u kojoj je radila 32 godine.

- Od tada sam nezaposlena i posvetila sam se humanitarnom radu. Bavim se i jogom te meditacijama i glazbenim radionicama budući da sviram gong, harfu i slične instrumente, pa od tih radionica zarađujem za život. No svaki trenutak ja sam mislima u mojoj Ugandi - iskrena je ona.

Kaže kako vjeruje da Dalibor vidi sve što ona radi.

-  Znam da se ponosi svime što radim, na koncu konca on je otišao kako bi meni otvorio put da izvršim svoju ovozemaljsku misiju koje sam jako svjesna - istaknula je.

Pomoć za gradnju škole možete joj uplatiti na IBAN HR6924020061100610644.

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Najčitaniji članci