MEĐIMURSKI RESTORAN U ZAGREBU
FOTO Večerali smo kod Dražena Ladića i sve platili 72,50 eura. Evo što smo dobili
Dražen Ladić godinama je čuvao mrežu hrvatske nogometne reprezentacije, a danas u svom restoranu u Zagrebu čuva okuse svojeg rodnog Međimurja. Isprobali smo delicije i otkrili što se sve krije na jelovniku
Bio je vrhunski vratar, za Hrvatsku je odigrao 59 utakmica, a na SP-u 1998. branio je u svih sedam utakmica i primio samo pet golova. Igrao je za Dinamo i rekorder je Dinama po broju nastupa, s čak 812 utakmica. No njegov nogometni uspjeh nije jedino po čemu ga danas poznaju. Naime, nakon nogometne karijere okrenuo se ugostiteljstvu.
Na broju 117 u zagrebačkoj Zvonimirovoj nalazi se mjesto koje njeguje tradicionalnu pripremu jela, domaće okuse i mirise bakine kuhinje, a riječ je o restoranu Tajer. Ovdje možete pronaći razne međimurske delicije, a vlasnik restorana je Dražen Ladić, nogometna legenda koja je s Bobanom, Šukerom i Štimcem 1998. Hrvatskoj donijela broncu na Svjetskom prvenstvu.
Bio je vrhunski vratar, za Hrvatsku je odigrao 59 utakmica, a na SP-u 1998. branio je u svih sedam utakmica i primio samo pet golova. Igrao je za Dinamo i rekorder je Dinama po broju nastupa, s čak 812 utakmica. No njegov nogometni uspjeh nije jedino po čemu ga danas poznaju. Naime, nakon nogometne karijere okrenuo se ugostiteljstvu.
Čim smo počeli istraživati o ovom restoranu, odmah nam je zapelo za oko baš to što ovdje nema odstupanja od tradicije međimurskog kraja, a to možemo povezati s Ladićevim podrijetlom. Naime, on je iz mjesta Gornji Hrašćan u blizini Čakovca, a ljubav prema tom kraju pretočio je u restoran koji je otvorio s bivšom suprugom Spomenkom.
Pokrenuli su ga 2019., iako su se razveli još 2007. godine. S njom ima i dvije kćeri, Sandru i Saru, koje također sudjeluju u vođenju restorana, tako da je ovo jedna obiteljska biznis priča.
Kad uđete u restoran, vidite moderno uređen prostor sa staklenim stijenama. Djeluje kao neka terasa iako je zatvorena, a tamo gdje je glavni šank je manji prostor u kojem ima svega nekoliko stolova. Uglavnom, prostor je dosta velik, a mi smo sjeli odmah u prednji, najveći. Bio je četvrtak popodne i nije bilo previše ljudi, iako se s vremenom prostor punio. U pozadini je svirao domaći trash.
Konobari su nas odmah smjestili s obzirom na to da smo imali rezervaciju i ljubazno ponudili jelovnik da odlučimo što ćemo jesti. Čim ga otvorite, dočeka vas objašnjenje zašto se restoran zove Tajer. “Tajer je kajkavski (međimurski) naziv za tanjur. U tajeru ćemo vam poslužiti jela koja su možda i malo zaboravljena. Jela koja su spremale naše bake, mame, hrana koju smo jeli kao djeca. Tu hranu zavoljela su i naša djeca, poznanici, prijatelji, a nadamo se da će se svidjeti i vama. Spremljena su na naš tradicionalan način i onako kako su nas naučili naši 'stari'."
I tu je još jedna potvrda o tome kakvo je ovo mjesto. Odmah je jasno da tu nema pjenica, posteljica, espuma niti 'džinđurica', kako ih je sam Ladić nazvao. Ovdje je sve samo domaće bez ikakvih "fensi" ekshibicija. I to cijenimo, danas bi svi htjeli biti fensi, a ovdje je priča na totalno drugoj strani. S obzirom na to da smo na jelovniku vidjeli brojna domaća jela poput mesa iz tiblice, štrukle i domaće patke, odlučili smo ići u tom smjeru i odabrati jedan slijed skroz tradicionalan, a drugi malo "moderniji".
Tako smo za predjelo uzeli kuhane štrukle i juhu od češnjaka s međimurskim langošima. Konobar se malo zbunio i umjesto juhe od češnjaka donio krem juhu od raštike s čipsom od špeka. Nismo mu zamjerili jer je stvarno bila odlična! Baš jako interesantan spoj okusa i pravi međimurski comfort food koji bismo mogli jesti svaki dan.
Štrukle su također bile ukusne, poslužene krušnim mrvicama na kosanoj masti s kiselim vrhnjem. Možda jedina zamjerka što je bilo malo masnije od očekivanog, ali svejedno smo sve pojeli. Usput, kao ispriku što se zabunio za juhu, konobar nam je donio i dvije čaše vina gratis. Jako nas je iznenadio i to nam je odmah podiglo dojam o osoblju i cijeloj usluzi. Vidi se da paze da ljudima bude ugodno, a čak smo i s njim lijepo pročavrljali u nekoliko navrata. Cijena juhe je 5,90 eura, a štrukli su 10,50 eura.
Da Ladić pazi na tradiciju jasno je i u odabiru osoblja. Naime, u jednom je intervjuu rekao da u svom restoranu želi okupiti ljude iz svojeg međimurskog kraja. I to se vidi, da su konobari domaći, neopterećeni i jednostavni.
Za glavno jelo uzeli smo međimurski odrezak s trgancima (svinjski odrezak u umaku od kiselog vrhnja s ručno rađenom tjesteninom) i pureće rolice punjene mlincima, suhim šljivama i jabukom omotane špekom uz polpete od tikvica đumbira.
Čim smo dobili tanjur s međimurskim odreskom na stol, iznenadili smo se mirisom koji nas je preplavio. Totalno vraćanje u djetinjstvo u doba kad je baka na svinjskoj masti pekla meso. Kao da smo se vremeplovom vratili u prošlost. Svinjski odrezak nije bio žilav, nismo se morali boriti s njim ni na tanjuru kako to obično biva ako je svinjetina loše pripremljena. Umak je također bio zadovoljavajući, kao i trganci. Cijena ovoga jela je 17,30 eura.
Moramo priznati i da su pureće rolice bile iznenađenje (za njih smo izdvojili 19,50 eura). Ova domaća-moderna kombinacija nas je osvojila slatkim punjenjem od šljiva, jabuka i mlinaca što je zaista dalo lijep sklad okusa iako inače nismo toliki ljubitelji slatko-slanih kombinacija. I polpete od tikvica nisu bile loše, još ih nikad nismo kušali u kombinaciji s đumbirom i stvarno lijepo paše. Uglavnom, mogli bismo reći da je ovo jedno od jela gdje su se kuhari odlučili malo poigrati i eksperimentirati s okusima, a to im je i uspjelo.
Porcije su stvarno bile velike i jedva smo došli do zraka nakon dva slijeda. Ipak, odlučili smo se za desert - toplu međimursku gibanicu s ručno rađenim sladoledom od bučinih sjemenki. I dobro da jesmo jer je ovo bila fantazija okusa. Topla međimurska gibanica savršeno se spojila s domaćim sladoledom za koji se stvarno vidi da je domaći. Još unutra ima i komadiće buče, ma hit. Baš smo se oduševili, pogotovo za cijenu od 5,30 eura. Vratili bismo se u restoran samo zbog tog deserta.
Za kraj, cijelu ovu večeru platili smo 72,50 eura uz piće, što i nije preveliki trošak. Cijene su pristojne i usluga je odlična. Sve je bilo na razini i osjećali smo se ugodno. Ovo mjesto svakako je preporuka ako želite pojesti nešto domaće i ne potrošiti puno novca. Zapravo je ovako neko mjesto veliki plus na zagrebačkoj gastrosceni jer nema puno mjesta koji se mogu pohvaliti pomno osmišljenim menijem i čvrstim držanjem tradicije.