Grad nalik na Rijeku: Svoju sam sreću pronašla u Dublinu

- Uvijek je odlazak u glavi kao opcija, ali na kraju nikako da stvoriš vrijeme i novac da to i ostvariš. Međutim, gospodin i gospođa Hayes su kao mladi puno putovali. Studirali su i živjeli u različitim državama svijeta, i tako su mi danima prepričavali svoje anegdote, među kojima je i dolazak u Australiju s ruksakom na leđima i željom za avanturom. Uživala sam i upijala svaki opis tih emocija, i tako su mi naravno stvorili želju da se i ja upustim u nešto takvo - počinje priču Ana. Otvorili su joj vrata svojeg doma i omogućili joj da započne avanturu života.

- Imala sam samo dva tjedna jer sam dolazila netom prije zimskim praznika i Hayeseve je uskoro trebala posjetiti rodbina iz Engleske, a to zapravo nije bila loša vijest, samo ‘kick’ za dalje. Što sam imala manje vremena, to sam bila aktivnija u nalaženju novog smještaja. Ponekad je za drastične poteze dobro imati rok jer se često bojimo pomaknuti iz ‘safe zone’. I koliko god nas taj rok frustrirao, to je ono što nas tjera naprijed - govori Ana. 

No otići joj nije bilo lako. Bojala se jer se prvi put odselila iz svojeg doma, i to u potpuno novu okolinu, kilometrima daleko od obitelji i prijatelja. No brzo se ispostavilo da je Dublin baš po njezinu ukusu.

- Ne mogu to točno definirati ali me vibra i energija ljudi jako podsjetila na Rijeku i Riječane. Jako otvoren, urban i tolerantan grad. Dublin je zapravo sve ono što bih htjela da bude Rijeka. U njemu se osjećam sigurno. Irci su predivni ljudi. Ono što mene najviše iznenađuje je odnos osoba zaposlenih na službenim pozicijama. Dolaskom i preseljenjima ne mogu ni opisati koliko sam puta posjećivala razne urede kako bih sredila sve papire. Način na koji su se ophodili sa mnom bio je divan. Osmijeh tih ljudi, najbolja namjera da te upute na sljedeći korak, pomognu ti koliko mogu. Ne znam jesam li samo imala sreće ili se jednostavno ljubaznost ljubaznošću vraća, barem u ovom gradu, barem meni. No znam da ako se odlučiš da je u tvojoj glavi ovo tvoj sretan scenarij, onda će i biti - pripovijeda Ana. U Dublinu je “pronašla” i poznanicu Dunju iz osnovne škole koja joj je pomogla u pronalasku smještaja, ali i bila oslonac tijekom emocionalnih kriza za blagdana koje je provela daleko od obitelji i prijatelja.

Privatni album

Nakon samo devet dana traženja pojavila joj se povoljna prilika i zaposlila se kao “sales assistent”, odnosno prodavač odjeće u trgovini. Izazov je raditi, kaže, u poticajnoj sredini kad i mentori i šefovi savjetima žele prenijeti znanje koje su stjecali godinama.

- Ne radi se po šabloni i ljudi nisu tamo da im prođe tih osam sati. Učimo o modi, trendovima, prodaji, marketingu, odnosu s ljudima... Već mi se sad nakon samo nekoliko mjeseci nudi mogućnost napredovanja i svaki dan se otvaraju neka nova vrata. Radim između osam i deset sati na dan s pauzom. I iako smo u samom centru šoping ludila, stres se rijetko osjeti jer je okolina odlično organizirana. I puna humora. Jednostavno sam odlučila uživati u iskustvu - pripovijeda Ana. 

Stanuje zajedno s dugogodišnjom prijateljicom Hanom koja je nešto slično proživjela u Londonu prije godinu dana, a sad se s njom raduje avanturi u Dublinu.

- Stanarina je visoka i troškovi života su relativno skupi. Živjeti blizu centra grada nagrada je što se tiče vremena. Putujem petnaest minuta do posla, a pet minuta imam do bilo kojeg većeg šoping centra. Ipak, bilo mi je bitnije imati vremena za sebe, nego imati nešto više novca. Unatoč svemu, uspijevam i uštedjeti te se počastiti malim luksuzima. Živim prosječnim životom, ali zadovoljna sam. Nisam došla zaraditi milijune i vratiti se doma kao kraljica. Došla sam po iskustvo i otkriti - tko je Ana Badurina - osmjehuje se Ana. I u samo nekoliko mjeseci već je proživjela toliko zanimljivih priča koje će jednom pričati unucima.

Privatni album

- Jedna od najdražih mi je prvo putovanje javnim prijevozom kad nisam bila upoznata s činjenicom da mogu šoferu platiti samo u kovanicama koje u tom trenutku nisam imala. Ostali putnici su se u istom trenu grupno aktivirali u skupljanju sitnog te bez ikakvog oklijevanja platili moju vožnju ne prihvaćajući krupni novac natrag. Nisam mogla vjerovati. Isto tako, izgubila sam irski mobitel u autobusu na povratku s poslovnog puta. Poslala sam poruku na taj broj te sam dobila odgovor djevojke koja ga je pronašla dajući mi točne upute gdje će me mobitel čekati - prisjeća se Ana i dodaje da su ovo samo sitnice koje su joj dane u Dublinu učinile posebnima.

- Volim Hrvatsku i volim Rijeku. Doma je uvijek doma. Ali ostati na mjestu, nadati se boljem i živjeti onako kako je splet okolnosti to omogućio, to si više ne dopuštam. Možda me ova zemlja zadrži ovdje, možda odlučim isti korak napraviti negdje drugdje, a možda se i vratim kući. Tko će ga znati. U svakom slučaju, nestrpljivo se veselim – kaže Ana i dodaje kako bi željela da više mladih ljudi napravi ovo što je ona, čisto da se osvijeste koliko je svijet velik, a koliko smo svi mala karika u njemu. I koliko se moraš truditi da budeš velika.

- Izađi. Živi. Budi svoj. Život je prekratak za čekanje - zaključuje.

Dublin me je podsjetio na Rijeku, odlično se osjećam

U slobodne dane Ana špancira Dublinom. U posjetu St. Stephens Green parku (najgornja slika). The Temple bar poznata je dublinska pivnica. Samuel Beckett Brigde Anin je najdraži Liffey most, a osobno ga zove Mother of Dublin Beauty jer je jednostavno - veličanstven.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!