Mojih zobnica ima po cijelom svijetu. Nije bilo vjenčanja na kojemu se nisu nosile. Krosne koje su još moj suputnik, othranile su mene i moju obitelj, kaže baka Ivula iz srca Poljica, u mjestu Gata
ČUVA POLJIČKU BAŠTINU
Bake Ivula (95): 'Ostala sam siroče, preživjela tifus. Sad sam jedina koja zna tajnu zobnice'
Ima u Poljičkoj Republici, koja svoj Statut čuva još od 15. stoljeća, puno toga, govore nam Poljičani, što i danas ovaj kraj smješten uz rijeku Cetinu čini prepoznatljivim i posebnim. Uz poljičkog kneza, poljički soparnik, koji je UNESCO zaštitio kao nematerijalnu baštinu, ovaj je kraj poznat po bogatoj kulturnoj baštini koja se čuva, njeguje i javnosti ponosno pokazuje. Posljednja živuća čuvarica baštine, baka Ivula Ursić, unatoč svojih 95 godina, još prkosi godinama i brižno, svakodnevno ostavlja neizbrisiv trag nasljeđa koje, nažalost, nitko, kad ona više ne bude mogla, neće nastaviti.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
12:44
- Nitko moje dite nije imao volje za naučiti i žao mi što nisam ovaj tradicijski zanat mogla prenijeti na mlađe - govori baka Ivula, koju smo zatekli u njezinoj obiteljskoj kući u Gatima.
U rukama joj kudelja i vreteno dok pod spretnim pokretima od vune prede tanke niti pređe za isplesti još pokoje suknene čarape.
- Još kao mala djevojčica naučila sam plesti od gazdarice u Tučepima, gdje sam ovce u planini čuvala, a krosne koje su još moj suputnik othranile su mene i moju obitelj. Malo bi bila ova moja kuća koliko sam zobnica otkala, čarapa i sparica isplela - nastavlja svoju životnu priču posljednja čuvarica baštine Poljičke Republike, kojoj nisu potrebne naočale kako bi pogodila boju vune te isplesti malene ukrasne zobnice i sparice za glavu. Prije su, govori baka Ivula, poljičke žene na glavi nosile vodu, drva, košare s voćem i grožđem, a da bi im bilo malo lakše plele su se sparice od vune da ublaže teret.
- Do Omiša smo pješačile i svoju robu na pazaru prodavale. Težak je bio život u ona vrimena - govori ne ispuštajući pletivo iz ruke.
- Bogu fala, još mogu bez naočala uditi konac i u najmanju ušicu na iglici. U doktora nikad nisam bila, nikakva likarija mi ne treba, samo malo slabije čujem. Kad me zaboli grlo ili se prehladim, u svom vrtu imam kadulje, ruzmarina, levande, mažurane, barbarože... Uberem trave, skuham, procijedim i pomalo pijuckam, a kad voda s travama zakipi, ja se lijepo nakadim i udišem mirise prokuhane trave. To je likarija - govori Ivula, koju život nije mazio.
- Sa svega 13 godina ostala sam siroče. One ratne 1942., sva su sela zapalili. Zaklali su mi oca, majku, starijeg brata, strica i njegova sina. Ubili su više od četrdeset čeljadi u Gatima. Sve na što su naišli. Ja i moj mali brat, desetogodišnji Ciprijan, bili smo gore kod stoke. Mater nam je dala koricu kruha i uputila nas iz sela u koje nismo silazili i tako smo se spasili. Ostali smo nas dvoje siročad. Jela sam travu, kupila smričke i tukla u rešetu. One koje su bile mekanije nosila bih doma, skuhala i jela. Nisam samo 'žejud', kako mi kažemo, ili žir mogla jesti. Drugo sam sve jela. Prosila sam, ako bi mi tko god nešto dao, spasio bi nas. Živjeli smo u maloj pojatici s tovarom i četiri ovce. Spavali smo u šušnju s njima. Nigdje nikoga, sunce moje, nismo imali. Ništa nismo imali jer su nam sve zapalili, samo tu pojatu i jednu malu kanticu u koju bih skuhala na vatri malo kaše, jedan krumpir, kapulu. Tifus sam s 13 godina prebolila. Svašta jada u životu podnijela - priča nam baka Ivula, kojoj su i danas žive slike od prije 82 godine.
Svoj teški životni križ u kojem je preko noći od djevojčice postala žena, a bratu majka, hrabro je prihvatila.
- Moja strina je znala tkati, a ja sam uz nju malo pomalo naučila i kao curica od petnaestak godina prihvatila ovaj zanat - govori dok okreće tkane zobnice koje su je othranile.
Kad se udala, nastavila je, uz sve ostale poslove, i dalje tkati.
- Noćima sam znala uz tkalački stan probdjeti. Mojih zobnica ima po cijelom svijetu. Naručuju ih naši ljudi za poklona, nekad su ih mlade nevjeste darivali djeverovima i starome svatu na svadbama. Ma nije bilo vjenčanja na kojem se moje zobnice nisu nosile - ponosno će baka Ivula kojoj su borove krosne obitelj hranile.
- Više i ne mogu raditi onako puno kako sam radila, dosta sam izradila i otkala. Samo mi žao što ovu tradiciju nema tko nastaviti - pomalo će sjetno dok prebacuje preko izmorenih leđa suknene čarape, na glavu stavlja sparicu, u ruke zobnicu.
Za svaki od ovih tradicijskih komada potrebni su sati i dani rada, pletenja, tkanja, potom ukrašavanja i umijeća.
- Svaku ovu boju vune treba znati 'upariti', samo nemam više gdje ni vunu nabavljati. Nema kupit ovako lijepih boja vune, a zobnica treba da bude otkana po tradiciji i šarena. Zna se točno koja boja koju boju ljubi, koja šara kojoj pripada. Svaki kraj ima nešto specifično kad su u pitanju zobnice, a ovo su naše poljičke - objašnjava nam baka Ivula, koja još u vrtu sadi i kopa svoju verduru, kako nam na odlasku govori.
Prigne se, više puta i klekne kako bi okopala sadnicu paprike i rajčice. Nije da joj je potriba, ali je navika, a navike se teško odreći. Kad joj dosadi sjediti, tkati i presti, ona uzima mašklinić u ruke da bi se malo razgibala. Svaki dan i prošeta, ode do crkvice, pomoli se jer, kako nam govori, uz krunicu i molitvu svaka bol je podnošljivija, a želja moguća.
- Ove sparice na glavi bile su nam kao odjevni predmeti, a suknene čarape nosili su naši muževi - na odlasku će baka Ivula, koja nije zaboravila poručiti kako je u zobnici nekad bio "cili svit" težaku u polju, mladoj na svadbi, djetetu u školi.
Zato je i baki teško što ovaj zanat neće u poljičkom kraju imati tko nastaviti i glavu prignuti nad krosne, jer zvuk Ivulinih posljednje je što se, kad sve utihne, još čuje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
