Kad je početkom osamdesetih godina, kao mladić tek zagazio u dvadesete, pokušao upisati Akademiju za kazalište, film i televiziju, današnju Akademiju dramske umjetnosti, Vojinu Periću rekli su da se to ne može. Nije, prisjeća se, udovoljavao osnovnim psihofizičkim uvjetima. Četrdesetak je godina kasnije Perić, kao ravnatelj Novog života, najstarijeg svjetskoga kazališta čiji je ansambl sastavljen od slijepih i slabovidnih glumaca, zahvaljujući kazališnim daskama proputovao svijet, gostovao na brojnim festivalima, osvojio mnoge nagrade te je danas redoviti član Hrvatskog društva dramskih umjetnika. O iskustvu s Akademije, ili o njegovoj odsutnosti, govori s lakoćom prepričavanja kakve životne anegdote, bez gorčine. No žalosti ga što stanje niti danas nije mnogo bolje.