On je Francuz u Hrvatskoj, ustvari pravi francuski chef u Hrvatskoj, Parižanin koji je uz baku Cécile na njenom velikom seoskom štednjaku sa samo osam godina skuhao svoj prvi ratatouille. Radio je u vrhunskim restoranima, uključujući pariški Ritz, u kojem je slavna Coco Chanel živjela gotovo 35 godina. Kuhao je i za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Elizejskoj palači. Mickael Alix - za prijatelje Mika, u Zagrebu se skrasio zbog ljubavi, sretan je hrvatski zet, ali i puno više od toga.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:48

Dašak Pariza u Zagrebu: 'Kuhao sam za Macrona, kuhanje je moj posao, ali je pilotiranje moja najveća strast' | Video: 24sata/pixsell

Kuhanje je njegov posao, a avijacija velika strast. Za to je, ispričat će nam, zaslužna pak druga njegova baka Gisele. Godinama je Mika radio i u filmskoj industriji, okušao se i u glumi, bio je urednik novina, Mika je, ukratko - jako zanimljiva novinska priča.

U nekoliko riječi, Mika, ako je to moguće, što ste sve ostvarili u kulinarstvu?

Školovao sam se u Francuskoj kod najvećih chefova današnjice, uključujući Yannicka Allenoa, kuhao sam u Ritzu, u Le Louis XIV, Chez Nou Nou, u Elizejskoj palači... Od 2022. sam član Francuske kulinarske akademije, dobio sam njihov viteški orden, nagradu za predanost francuskoj kuhinji i njeno promicanje. Imam status auditora akademije, a to znači da mi je uloga promovirati francusku kulinarsku umjetnost. U Hrvatskoj sam imao svoje restorane, a prošlog sam proljeća otvorio Atelier d'Alix, kulinarske radionice namijenjene prije svega profesionalcima, ali i amaterima, svima koji žele naučiti kuhati, odnosno poboljšati svoje kulinarsko umijeće. Ako ste kuhar, odnosno chef, kod mene ćete postati i puno bolji. Kuharima nudim da u razmjerno kratkom vremenu steknu sve najvažnije profesionalne vještine, nauče važne detalje, primjerice kako najbolje koristiti sous vide, što sve mogu postići ispravnom pasterizacijom, po čemu se profesionalni brunoise razlikuje od površnog brunoisea, i još puno toga. Ujedno sam i konzultant restoranima koji žele popraviti svoju kuhinju. Imam neke od najviših obrazovnih titula u francuskom kulinarstvu i brojne gastronomske certifikate.

Što vam kažu učenici na veleučilištu na kojem, osim toga, predajete kulinarstvo?

Da sam ih naučio tehnikama i osnovama, ali i kako se ponašati u kuhinji, da radimo kao tim, da uživaju u mojim satovima. Mislim da su jako zadovoljni mojim predavanjima, njihove su kritike više nego dobre.

Je li i Macron bio zadovoljan, što ste mu kuhali?

O, to je državna tajna, ne smijem o tome govoriti! "I shall say this only once": kuhao sam mu tradicionalna, klasična francuska jela, i u Elizejskoj palači naučio sve što sam tamo trebao naučiti, i po što sam tamo i otišao. Učio sam od najboljih i zaokružio svoje znanje, bilo je to izuzetno iskustvo.

U redu, nećemo inzistirati na državnim tajnama, a Ritz, kako je tamo bilo?

I to je bilo jedno fantastično iskustvo, no trajalo je kraće od predviđene dvije godine jer nas je sve iznenadila pandemija pa je hotel osoblje sveo samo na najnužnije. U kuhinji je ostala samo ekipa dovoljna za pripremu obroka stalnim stanarima hotela.

Koliko košta noć u Ritzu, tko tamo živi?

Oni koji si mogu priuštiti noćenje od najmanje dvije tisuće eura.

Od štednjaka bake Cécile na farmi do Ritza, kako?

Baka je još živa, 97 joj je godina, kao i djed Gaston, žive na svojoj, tipičnoj francuskoj farmi, na kojoj sam s njima proveo puno vremena kao dijete, radeći farmerske poslove i pijući mlijeko iz kravljeg vimena. Baka me puno toga naučila u kuhinji, dala mi osnove, no profesionalno je kuhanje nešto sasvim drukčije, daleko je složenije, s puno pravila koja se moraju poštovati, s visokim standardima u svemu. Kuhanje je, kao i sve ostalo što želite raditi u životu, učenje, učenje i još učenja, stalno usavršavanje i napredovanje, bez toga ničega nema. Tako sam uspio, učenjem. To stalno govorim i svojim učenicima - čitajte! Ja imam više od 800 kulinarskih knjiga u PDF-u, dvjesto i ovdje u atelieru, i dalje učim. Ali hvala baki!

Kuhate li bolji ratatouille od nje?

Kuham!

I što ona kaže na to?

Ne znam, nikad ništa moje nije probala. Sve zna, za moje uspjehe u kulinarstvu, ali odbija probati ono što ja napravim, takva je, tvrdoglava Francuskinja. Uvijek mi je govorila da se "spustim na zemlju", pogotovo kad sam govorio o pravom letenju u nebo, svojoj najvećoj ljubavi. Dočekuje me na farmi s punjenom pečenom patkom, ja šutim i jedem.

Letenje u nebo, otkrijte nam i tu svoju stranu?

Avioni su odmalena moja najveća strast. Za to je pak zaslužna druga baka, Gisele, mamina majka, koja je četrdeset godina radila u Air Franceu i zaljubila me u pilotiranje. Nisam ostvario san da vozim veliki putnički avion, ali dosad sam napravio 25 tisuća sati leta i imam dozvolu za pilotiranje malim avionima. Sve sam u životu, zapravo, radio, i svojski se naradio, ne bih li si mogao platiti satove letenja. S devet godina sam u školi održao predavanje o planetima, želio sam biti astronaut, no nitko me nije ozbiljno doživljavao niti smo bili obitelj koja bi mi takvo školovanje mogla platiti. Tata je bio inženjer i profesor mehanike, od njega sam naslijedio talent za to, završio sam tri godine studija za avijacijskog mehaničara, matematika i znanost mi dobro idu. Mama je radila kao tajnica u jednoj velikoj tvrtki za proizvodnju satelita. No moj san da pilotiram bio je nedostižan. Kad sam završio srednju školu, počeo sam kuhati preko ljeta i plaćao si satove letenja. Bavio sam se i marketingom, prodajom oglasa, isto zbog novca, da mogu letjeti, nikad ta želja nije jenjala.

Letite li još?

Želja za letenjem danas je nikad veća. U siječnju ove godine sam doživio jak infarkt, zbog kojeg je moj atelier zatvoren do rujna, liječnica mi je rekla da moram malo stati na loptu. Osjetio sam golemu bol u nadlakticama, a na prsima kao da mi je sjedio medvjed, toliki je pritisak to bio. Supruga je odmah znala o čemu se radi i brzom me intervencijom zapravo spasila - odmah smo sjeli u auto i odvezla me na Rebro. Liječnica mi je rekla da je srčani udar bio jak i da sam došao na vrijeme da me spase, šanse su bile pola-pola. Dobro se oporavljam, usporio sam, koliko ja to mogu, ali i shvatio koliko je život dragocjen i krhak. Shvatio sam, najviše od svega, da još i više želim letjeti. Nemam ni novca ni vremena za satove dovoljne za pilota putničkog zrakoplova, ali ga "vozim" koliko god to mogu, u simulatoru. Neki dan sam "vozio" liniju Zagreb - Split, uspješno poletio i sletio. Predivan osjećaj.

Što je stresnije, voziti avion ili kuhati u poznatom restoranu poput Ritza?

- I jedno i drugo je stresno, no, kao što sam već rekao, bitno je usavršavati se, vježbati, učiti, čitati... Ne možete otvoriti restoran samo zato što imate novac, potrebno je puno više od toga, znanje, vještina.

Mika, jedno ste vrijeme bili i kolega novinar i urednik?

Jesam, krajem 90-ih sam u Parizu pokrenuo prvi časopis besplatan za čitatelje i izdao nekoliko brojeva. Imao sam odličan tim, jako nam je dobro išlo, stizali smo do 300 tisuća Parižana, no sve je propalo zbog sindikata radnika tiska. Tiskali smo se u Španjolskoj, gdje nam je bilo jeftinije, i sindikat nam je stao na put. Sit svega napustio sam Pariz, otišao u Bretanju, i tamo otvorio suvenirnicu no to mi je brzo dosadilo. Ali zaradio sam nešto novca, i opet za privatne satove leta, zahvaljujući kojima sam dobio i prvu licencu za pilotiranje. Najviše sam volio pilotirati po nevremenu! Kad sam prvi put u životu sjeo u mali avion s učiteljem, čovjekom koji je imao više od 20 tisuća sati leta iza sebe, prvo nam je golub uletio u propeler i zakrvavio vjetrobransko staklo, a onda smo upali u kišni oblak. Instruktor mi je priznao da se bojao, ali kad sam mu rekao da sam ja skroz ok sa situacijom, nastavili smo. Moja je prva vožnja odmah bila turbulentna, ali takve su mi najdraže. Volim adrenalin i brzinu, volim avione, motore...

Radili ste i u filmskoj industriji?

- Tako je, na više od 300 filmova i serija, kao osoba zadužena za snimateljsku opremu. Na snimanju pilot epizode jedne detektivske serije režiser me stavio da glumim policajca pa sam malo bio i glumac. Nažalost, serija nije pronašla financijera pa nisam osvanuo na malim ekranima.

Ali ste radili za brojne aviokompanije, zatim i ozbiljno prionuli kuhanju?

- Da, kako bi rekla moja baka, malo sam se spustio na zemlju, radio u avijaciji, usput se počeo ozbiljno školovati u kulinarskim krugovima, i voilà!

Što vas je dovelo u Zagreb?

- Prije deset godina sam došao ovamo u posjet prijatelju, na večeri je bila i Sanja, moja današnja supruga, u koju sam se odmah zaljubio. Sve je bilo sudbinski, nemam drugog objašnjenja, jer čim sam je upoznao, dobrano me izulo iz cipela. A i crno vino na večeri me oborilo s nogu.

Kad već spominjete večeru kod prijatelja, je li teško ugostiti vrhunskog chefa kod kuće?

- Nimalo! Kuhanje je moja profesija, a jelo moje zadovoljstvo. Možete mi skuhati najjednostavnije jelo - ako je dobro, ja ću uživati i biti zahvalan gost.

Koje bi to jelo u Hrvatskoj u gostima najviše zadovoljilo vaše nepce?

- Sarma!