Legendarni govor indijanskog poglavice: Osuda bijelih ljudi

Nakon što je Isaac Stevens, guverner Washingtona i mrzitelj Indijanaca počeo plijeniti i kupovati zemlju američkih domorodaca, na ponudu da kupi njegovu zemlju slavni indijanski poglavica Seattle mu je odgovorio. Taj je njegov govor postao legendaran jer objedinjava mudar uvid u povezanost prirode i ljudi, ali i osudu načina shvaćanja i ponašanja bijelaca.

Govor je održao 1854. i trajao je pola sata. Poglavica je tada imao 70 godina, bio je ratnik i mudrac, a tijekom cijelog govora držao je ruku na glavi guvernera Stevensa. 

Poglavica je imao tako snažan glas da ga se čulo s udaljenosti od 1200 metara, a svojom je mudrošću ostao zapamćen u povijesti. I bijeli čovjek mu je odao priznanje - nadjenuvši njegovo ime američkom gradu Seattleu. Njegov inspirativni govor prenosimo u cijelosti na dan u kojem slavimo Dan planeta Zemlje, 22. travanj.

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu tla? Ta nam je ideja strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako ih vi možete kupiti od nas? Svaki dio Zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. 

Mrtvi bijelci zaboravljaju zavičaj svoga rođenja kad pođu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju ovu lijepu Zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio Zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće, jelen, konj, veliki orao, svi su oni naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji. 

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti naše tlo, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje vijest da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo moći živjeti udobno i samostalno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Učite djecu o svetosti tla. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta je zemlja sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda nego i krv naših predaka. Ako vam prodamo tlo, morate se sjetiti da je ono sveto i morate učiti svoju djecu da je ono sveto i da svaki odsjaj u bistroj vodi jezera priča dogodovštine i sjećanja moga naroda. 

Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one nam gase žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naše i vaše sestre, pa morate od sada pružati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svojoj sestri. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš način života. Jedan komad tla njemu je isti kao i drugi jer on je stranac koji dođe noću i uzima od tla sve što želi. Zemlja nije njegov rod nego njegov neprijatelj i, kad je pokori, on kreće dalje. 

On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima Zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i tlo koje mu rađa djecu zaboravljeni su. Odnosi se prema majci Zemlji i prema bratu Nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit progutat će Zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš je način drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje listova u proljeće ili drhtaj kukčevih krilaca. 

A možda je to zato što sam divlji i ne razumijem. Sve živo dijeli isti dah Buka samo vrijeđa naše uši. I što je život ako čovjek ne može čuti usamljen krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli isti dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ako vam prodamo naše tlo, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh s cjelokupnim životom koji podržava. 

Vjetar koji je mojem djedu dao prvi dah prihvatit će i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo naše tlo, morate ga čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek moći doći okusiti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo, dakle, vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem drugi način. Vidio sam tisuće raspadnutih bizona u preriji koje je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon, kojeg mi ubijamo samo da preživimo. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve su stvari povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Samo nit u tkanju života. 

Da bi vaša djeca poštivala Zemlju, recite joj da je Zemlja s nama u srodstvu. Učite svoju djecu kao što činimo mi sa svojom, da je Zemlja naša majka. Što god snađe nju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Mi to znamo: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada Zemlji. Mi to znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve su stvari povezane. Što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Čovjek nije istkao tkanje života; on je samo jedna njegova nit. Što god čini tkanju, čini i sebi samome. 

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi ipak možemo biti braća. Vidjet ćemo. Znamo jednu stvar koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sad možete misliti da ga vi imate, kao što želite imati naše tlo; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta je zemlja draga Njemu i štetiti Zemlji isto je što i prezirati njezina Stvoritelja. Bijelci će također nestati; možda brže nego sva druga plemena. 

Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u svojoj propasti svijetlit ćete sjajno, pogonjeni snagom Boga koji vas je donio na ovo tlo i iz nekog vam posebnog razloga dao vlast nad njime, kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je za nas tajna jer ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, skriveni kutovi šume zagušeni od mirisa gomile ljudi, a pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je šumarak? Nestao je. Gdje je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje. 

Tekst preuzet iz Astrala - najboljeg astrološkog i ezoterijskog mjesečnika u Hrvatskoj. Novi broj potražite na kioscima od 28. travnja.