Mariji (45) su otkrili HIV kad je imala 18: Ja vjerujem u život

Maria Meija, 45, iz Sunrisea u Floridi, je osnivačica jednog od najvećih foruma za podršku ljudima oboljelima od HIV-a i AIDS-a, a nedavno je sudjelovala u inspirativnom video-projektu koji je pokrenula Fondacija za istraživanje side (Foundation for AIDS Research - amfAR).

Serija, nazvana Epski glasovi, je predstavila niz različitih ljudi koji su odlučili podijeliti svoje iskustvo s HIV-om, kako bi podigli svijest o infekciji, koja je samo u SAD-u od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća uzela stotine tisuća života.

Forum za oboljele je pokrenula nakon godina borbe s HIV-om. Desetci njezinih prijatelja su počinili samoubojstvo ili su umrli od komplikacija nastalih HIV-om, a Maria se nada da će, stvorivši sigurno mjesto na internetu, inspirirati i druge s ovom infekcijom da prigrle život i nadu. Ipak, 30 godina nakon dijagnoze, Maria Meija je još tu, puna života.

Mariji je bolest dijagnosticirana 1991. godine, a vjeruje da ju je dobila tri godine ranije od dečka, vođe ulične bande, s kojim je bila u vezi i jedinog dečka s kojim je imala spolne odnose. 

- Otkrila sam tjedan dana nakon svojeg osamnaestog rođendana. Već onda, kad sam otkrila da sam bolesna, HIV je bio smrtna presuda i osjećala sam se jako usamljeno - izjavila je Meija za časopis People.

Zbog stigme oko HIV-a, za Marijinu bolest su znali samo majka i mlađi brat. Meiji su savjetovali da ne govori o svojoj bolesti kako ju ne bi izopćili iz društva. Tada je bilo jako teško pronaći nekoga tko se borio s HIV-om poput nje, što je samo pogoršalo njezin osjećaj usamljenosti. Bilo je jako teško pronaći grupe ili organizacije koje bi joj pomogle, piše Health.

Zbog toga Maria je godinama šutjela, ali onda je odlučila progovoriti i uskoro je postala glas zajednice oboljelih od HIV-a, pogotovo na društvenim medijima, na kojima u fokus stavlja svoju dijagnozu dodavši svojem imenu HIV, pa ju ljudi mogu naći kao Mariu Hiv Meiju. 

- Bila sam usamljena u svojoj borbi. Bilo mi je jako teško. Onda je mama odlučila mene i brata preseliti natrag u Kolumbiju, gdje sam odlučila ostati do svoje smrti i brinuti se za baku i djeda - prisjeća se Maria.

Za vrijeme boravka u Kolumbiji Maria je primala lijek za HIV koji je onda preko zdravstvenog osiguranja bio dostupan. Slobodno vrijeme je provodila u medicinskoj knjižnici čitajući i učeći sve dostupne materijale o HIV-u i AIDS-u. 

- Svaki dan sam išla u knjižnicu, iako nikad nisam namjeravala postati doktorica. Htjela sam dobiti sve dostupne informacije o svojem stanju - objašnjava Maria.

Nakon deset godina vratila se u SAD gdje je dobila novi tretman, a nakon samo par tjedana doktori su proglasili HIV neuočljivim, što je bilo najbolje čemu se mogla nadati. To nije značilo da je izliječena, ali je značilo da je stanje stabilizirano.

ISPOVIJEST Usamljena i tužna: Zaboravila su me djeca, unuci, čak i sestre

Već godinama Maria pokušava doći do drugih ljudi koji su oboljeli od HIV-a i AIDS-a kako bi im pružila nadu, za koju kaže da je njoj izrazito nedostajala u prvim godinama nakon što je saznala za dijagnozu. 

Iako su se tretmani liječenja za HIV i AIDS-s s godinama poboljšali i sve više ljudi živi puno duže od onog što se očekivalo prije 20 godina, to što se već dugo uspješno bori s HIV-om ima i svoje loše strane.

- Samo prošle godine mi je umrlo 30 prijatelja. Kad toliko dugo živite s HIV-om može vas mučiti krivnja koju osjećaju ljudi koji prežive, anksioznost, kao i posttraumatski stresni poremećaj. Često se taj osjećaj opisuje uspoređujući ga s onim od ljudi koji su preživjeli rat u kojem su ostali bez najbližih - objašnjava Maria. 

Iako su se brojevi oboljelih smanjili posljednjih godina, i dalje je brojka prilično velika, a Maria se svim silama trudi biti podrška i pomoć svima kojima treba. Ona i dalje dijeli svoju priču kako bi motivirala druge.

- U današnje doba samo zato što imaš dijagnosticiran HIV, ne znači da je tvoj život gotov. Možeš živjeti, raditi, napredovati, oženiti se... Trudim se živjeti svoj život najbolje što mogu. Vjerujem u život, da imamo izbora. Možeš se leći u krevet i umrijeti ili možeš izabrati boriti se, a svaki put kad ponovo izabereš borbu, tako se boriš za sebe i za druge - zaključuje Maria.