Medvjedica Asfaltina odustala od napada i pustila me da se igram s njenim mladuncima

Igrajući se s medvjedićem starim svega deset mjeseci shvatio sam koliku golemu snagu oni posjeduju. Upravo ih ta snaga stavlja na tron apsolutnog vladara staništa u kojem žive, napisao je autor, fotograf i pisac Krunoslav Rac (49) u uvodu svoje četvrte knjige pod nazivom "Tragom medvjeda". Rodnu slavonsku ravnicu davno je zamijenio velebitskim šumama i kršem. Njegova ljubav prema medvjedima iznjedrila je fascinantne fotografije te brojne reportaže za časopise. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:58

Krunoslav Rac već 20 godina fotografira medvjede po šumama | Video: 24sata/pixsell

1. Rođeni ste u Đakovu i završili ste Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, no želja vas je uvijek tjerala u prirodu. Kako ste stigli u Kuterevo?

Još sam kao apsolvent na fakultetu počeo snimati prirodu i divlje životinje u Kopačkom ritu. To je trajalo 4 i pol godine. Na kraju mi je trebao neki drugi izazov. Tako sam završio u Kuterevu, u utočištu za medvjediće. Tamo sam radio reportaže za časopis koji je izdavala tadašnja Vlada. Kada sam se prvi put poigrao s medvjedićem, tu sam se zaljubio. 

2. U utočištu za medvjede imali ste priliku učiti od najvećih stručnjaka za smeđeg medvjeda, sociologa dr. Vladimira Laya, dr. Đure Hubera...kako je njihovo znanje utjecalo na vaš daljnji rad?

Tada sam puno toga naučio i shvatio kakav je medvjed zapravo životinja. Nakon fizičkog kontakta s njima, počeo sam se kretati po Velebitu i dao se u potragu za njima i ta priča, nakon 20 godina, traje i danas. 

3. Kakav je osjećaj igrati se s medvjedićima? Koje vam je najdraže sjećanje iz vremena kada ste pomagali u Kuterevu? Koje najtužnije? 

Igra s Mrnjom Brundom mi je sigurno najljepše sjećanje koje imam iz vremena kada sam boravio u utočištu. Bio sam fasciniran kako tako mali medvjed može imati toliku snagu. Radi se o nevjerojatno jakoj životinji. Jednostavno sam se zaljubio. Najtužniji trenutak je bio kada sam već otišao iz Kutereva. Tog medvjeda s kojim sam se igrao morali su uspavati. Napao je voditelja i još nekoliko ljudi i jednostavno su bili primorani na taj čin. To me dosta pogodilo. 

4. Odvažili ste se na potragu za medvjedom u prirodi 2004. godine. Kako je sve počelo? Je li bilo straha?

Nisam osjećao strah. Da je taj osjećaj prevladao, ne bi se upustio u takve pothvate. Krenuo sam pomalo putevima Velebita i upoznavao njegov sjeverni dio. Stidljivo sam krenuo u to. Sve je išlo svojim tokom, malo po malo. Prvu reportažu napisao sam još 2003. godine iz Kutereva, a za sljedeću smo se dogovorili da bude iz prirode, o poskocima i medvjedima. 

Velika potjera kod Rijeke 'Mislio sam da snimam vepriće, a onda se na mene okomila medvjedica od 150 kilograma'

5. Kako je izgledao vaš prvi susret s medvjedom? Kakav je bio osjećaj? 

Fenomenalan! Bili smo udaljeni jedno od drugog oko 40 metara. Ipak, više me fasciniralo kada sam prvi put susreo mamu medvjedicu s mladuncima. 

6. Dane ste provodili na planini? Spomenuli ste da je to život iz snova. Je li zapravo vaše stapanje s prirodom olakšalo da se približite medvjedima i da vas možda, gledaju kao svog sustanara? 

Četiri godine po šest mjeseci godišnje živio sam u planinarskoj kući na Velebitu, na 1100 metara nadmorske visine. Bez struje, a vodu sam pio s izvora. Ranom zorom bih išao na teren. Kasnije bih se vratio i nešto pojeo, popodne i predvečer opet sam se vraćao u divljinu. To je bio predivan period za mene. Više puta sam imao osjećaj da me medvjedi, ali i ostale životinje, na neki način prihvaćaju. Mislim da je sve do energije s kojom čovjek dolazi. Životinje to osjete, a mi ljudi puno manje. Ne vide me kao prijetnju i odu svojim putem. Jednostavno me puste. 

7. Smatrate da se medvjedi razlikuju po karakteru i osobinama kao ljudi? Koje situacije su vas navele da to zaključite?

To sam naučio već u Kuterevu. Svaki od tih medvjeda koji su tamo boravili su se ponašali drugačije. Bili su različiti karakterom. Na prirodnom staništu nije ništa drugačije. Prošle godine sam bio na jednoj livadi, a nasred nje nalazila se velika medvjedica s mladima. Izložila se i nije se bojala drugih medvjeda, niti bilo koje druge životinje. Njoj se ne bih približio jer to je medvjedica s karakterom. S druge strane, ima onih koji si plašljiviji. Slično je kao s ljudima. 

8. Znali ste provesti dane i dane bez da snimite fotografiju. Laički gledano, zvuči lagano, ali koliko je uistinu teško snimiti oštru fotografiju medvjeda?

Velebit je specifičan. Puno je šume, mračno je i treba imati dobru opremu. Nije jednostavno, ali sve dolazi s iskustvom. Važan je trenutak. Prvu godinu kada sam radio reportaže bio je dogovor da snimam poskoke i medvjede. Poskoke sam napravio relativno brzo, međutim ni nakon 6 mjeseci nisam uspio snimiti niti jednu fotografiju medvjeda. Tek kasnije su zabilježeni takvi kadrovi.

9. U knjizi spominjete medvjedicu Asfaltinu, koja je ime dobila zbog svog obitavanja s mladuncima uz cestu, za vrijeme parenja kako bi izbjegla mužjake koji su u tom periodu potencijalna prijetnja za njezino potomstvo. Što vas je najviše fasciniralo kod nje? 

Ime su joj dali mještani, baš zbog boravka uz asfaltiranu cestu. Držala se ceste i odlučila je tolerirati ljudsko prisustvo u svojoj blizini. Najviše me fasciniralo kada sam bio na jednoj automatskoj hranilici za divlje svinje. Pratio sam je i znao sam da će stići tamo. Bila je ljuta na mene jer sam bio baš blizu. Sjedio sam u autu i snimao. Zaletjela se 4 puta prema meni i zastala. Kada je vidjela da ne odustajem, povukla se nekih 15-ak metara uz rub šume i legla, a mladunce je pustila da jedu i igraju se na 4 metra od mene. Tako mi je dala povjerenje i to je bio neopisiv osjećaj. 

10. Nakon dvije godine pojavila se s drugim leglom?

Tako je. Ja sam je proučavao i tražio je. Mislim da je ona moje prisustvo prihvatila. Opet se vraćam na tu energiju. Nije me smatrala prijetnjom i pustila me da budem s njima. 

11. Tu ste snimili i vrhunsku fotografiju medvjedića kako pretrčavaju cestu pred autom. Kakav je to bio prizor? 

Uvijek se sjetim te situacije i na predavanjima volim naglasiti da je jako važno da ne jurimo kroz šumu, jer je čovjek taj koji je cestu napravio na njihovom teritoriju. Životinje su je primorane prelaziti kako bi došle do vode, reproducirale se i živjele. Ta fotografija nastala je kada je mama medvjedica prelazila s mladima preko ceste. Taj čovjek nije brzo vozio, zaustavio se na vrijeme i uspjeli su prijeći cestu. Uhvatio sam točno taj trenutak. 

12. Svjedok ste čak i toga da su Asfaltinini potomci sa svojim mladima kasnije obitavali uz cestu? Mislite li da su to uistinu oni? 

Ja sam uvjeren u to. Mislim da je to bila jedna od Asfaltininih kćeri jer je taman prošlo četiri godine što znači da se već mogla razmnožavati. Mislim da je poprimila taj obrazac ponašanja od majke. Bila je blizu ceste, ali ne tako blizu kao Asfaltina. 

13. Spominjete da su statistički male šanse da vas napadne medvjed. Čemu onda toliko strah od napada medvjeda?  

Zmije otrovnice u svijetu godišnje ubiju oko 100.000 ljudi. Medvjed kada ubije čovjeka, što je vrlo rijetko, postane svjetska vijest baš zbog toga što se ne događa često. Tu se stvori strah, a medvjedi zapravo s nama ne žele imati posla. Osim toga, čovjek se prirodno boji onoga što mu je strano i nepoznato. Stoga što više znanja imamo o prirodi, a nažalost sve ga manje imamo, manje ćemo se bojati stvari kojih se ne trebamo bojati. 

14. Koji je od svih, najstrašniji trenutak koji ste doživjeli proučavajući medvjede? 

Bio sam ranjen u ratu kao civil sa 16 godina, okušao se u Bungee jumpingu, ali nikada nisam osjetio toliki adrenalin kao kada smo spašavali medvjedića kojem je šapa upala u zamku za vukove. Tada sam bio još neiskusan. Mama je bila alfa medvjedica sa stavom i karakterom. Bilo nas je nekoliko i to je trajalo. Sada bih drugačije to doživio, ali tada mi nije bilo svejedno. Bila je napeta situacija. Medvjedica se zaletavala kao da će napasti, ali nije išla do kraja. To je zapravo dokaz da medvjed ne želi imati posla s nama. 

15. Tražili ste i medvjede po Aljasci. Može li se Velebit usporediti s Aljaskom. Ima li sličnosti? 

Teren i životinje ne mogu nikako usporediti. Aljaska, posebice tamo gdje sam ja bio, otvorena je i s velike udaljenosti se uoče životinje. Na Velebitu je to puno drugačije. Životinje na Aljasci ponašaju se drugačije od naših. Kod nas se životinje boje čovjeka, a tamo ne. One su gospodari divljine na tako velikom prostoru gdje ljudska noga ne kroči. Masa je životinja koje možda nikada nisu vidjele čovjeka.

16. Živite u Svetom Jurju pored Senja sa suprugom Adrianom i dvojicom sinova. Kako oni gledaju na vaš posao? 

Dobro gledaju na to. Ne osjećaju strah jer generalno nisam imao loša iskustva. Cijela priča funkcionira. Starijeg sina sam na kraju njegovog prvog razreda osnovne škole, budući da je prošao s peticom, odveo u medvjede za nagradu. U jedno popodne vidio je 7 medvjeda i jednog risa. To će mu sigurno ostati zauvijek u sjećanju. 

17. Što mislite, s koliko ste se medvjeda susreli do sada? 

Teško je to znati. Neke sam možda vidio više puta, ali imao sam preko 200 susreta do sada. 

18. Napisali ste već tri knjige ranije. O čemu se rade?

Prva knjiga koju sam napisao je "Velebit - iskustvo planine". Riječ je o svojevrsnom putopisnom iskustvu sa Sjevernog Velebita. Druga knjiga je "Zemlja vuka i vjetra" o Ličko-senjskoj županiji. Poanta knjige je da u Lici još postoje ljudi koji žive od prirode i s prirodom tako da ona ne trpi. Tu sam želio naglasiti da se još uvijek u srcu Europe može živjeti u skladu s prirodom. Treća knjiga je "Gacka - čovjek i rijeka". 

19. Tragom medvjeda predstavljate diljem Hrvatske. Kakve su reakcije?

Ljudi su zadovoljni predavanjima koji traju oko sat i deset minuta. Priča im se sviđa. Svi smo mi odrasli s plišanim medvjedićima i to nije bez vraga. Čovjek je od davnina fasciniran medvjedom. Moja knjiga može se naručiti preko moje Facebook stranice Krunoslav Rac. 

USRED ŠUME Napravio sam luksuznu kućicu na drvetu i s njom toliko zarađujem da sam dao otkaz

20. Vodite turističke obilaske i dajete gostima šansu da vide medvjeda uživo, na njihovom teritoriju. Kako to funkcionira? Jeste li imali situacije da ljudi odustanu?

To su ljudi koji znaju gdje dolaze, što traže i spremni su na to. Ide se pješice i imaju priliku doživjeti prirodu takvu kakve je jer nema te sigurnosti kao promatranje životinja u kontroliranim uvjetima i na izletištima. Uvijek je pravilo da idem prvi. Sigurnosti radi, nosim sprej za medvjede koji srećom, nikada nisam morao upotrijebiti. 

21. U knjizi spominjete da je prije svega važno poštivati prirodu i životinje te koliko je njihovo očuvanje važno za sve nas. Ponavljate li to na predstavljanjima knjige? 

Srećom, naša populacija medvjeda je stabilna i ne smanjuje se. Poanta cijele priče je da ljudima razbijem stereotipe, strahove od medvjeda i od prirode. 

22. Koji su vam planovi? 

Na neki način mi je žao što sam tu knjigu sada izdao jer nemam više tako jak motiv za traženjem, ali ću definitivno nastaviti. Budući da živim na mjestu gdje se posebno osjeti snaga bure, želja mi je napisati knjigu upravo o buri.