Mlijeko i med: Poezija za žene koju bi trebali čitati i muškarci

Koliko često čitate poeziju? Ne znam je li u pitanju moj dojam ili je doista istina da su ljudi u današnje vrijeme više orijentirani prema romanima. Ne sjećam se kada sam zadnji put čitala poeziju. Ne zato jer ju ne volim, nego se puno više publiciraju romani. Činjenica je da sam izbirljiva i ako mi ne dotakne dušu, teško da ću reći da mi se svidjela. No, mislim da to i je stvar s poezijom… Moraš osjetiti ono nešto i zato nije za svakoga.

Rupi Kaur je nešto posebno u ovom modernom svijetu. Njezina poezija u prozi je brutalno iskrena, bolna ali i predivna. S razlogom je smatraju glasom generacije. Progovara o nasilju, zlostavljanju, preživljavanju, ljubavi i ženstvenosti. Ovo je jedna od onih knjiga koju bih preporučila svakoj djevojci i ženi da ju pročita, otvore s vremena na vrijeme.

Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja: bol, ljubav, slom i lijek. U svakom poglavlju, pronašla sam sitni komadić sebe.

Prvi dio koji nosi naziv bol, govori o međusobnim obiteljskim odnosima i boli koja je prisutna radi manjka samopoštovanja. Naglasak je stavljen na oca, običaje i okolinu koja ponekad gasi naš sjaj.

Nekada su nas učili kako je muškarac glava obitelji, a žena je tu kako bi rađala potomke, vodila brigu o njima i udovoljavala mužu. Iako više ne živimo u svijetu u kojem žene nemaju prava, u nekim se zemljama još uvijek drže običaja i mantre “Ljubav nije ključna za ulazak u brak.” no, tamo gdje nema ljubavi, pretežno se nastani tuga i bol u kojoj se s prolaskom vremena utopimo. 

MOJA PRIČA Hrabra Hermina o svojoj borbi sa teškom bolešću: 'Uspjela sam jer sam vjerovala u sebe'

„Naučili
su te da
su tvoje noge
usputna postaja za
muškarce kojima treba počinak
prazno tijelo što
prima goste ali u
kojem nitko
ne želi
ostati.“

Svako dijete u svojem životu treba imati oba roditelja koja će biti prisutna u njegovom osobnom rastu i koji će mu pomoći na njegovom putu prema samoostvarenju. Ipak, često situacija nije idealna. Rupi govori o odnosu između kćeri i oca, o tome kako svakoj djevojčici treba otac koji će imati želju stvoriti jedan kvalitetan odnos. Svako djelo ima posljedice, a nerijetko ostanu ožiljci koji ponekad zasvrbe i stvore neugodnu, tupu bol.

„Oče, uvijek zoveš bez pravog razloga, pitaš me što radim
ili gdje sam, a kad se tišina rastegne među nama dugačka
poput života, smišljam pitanja da nastavim razgovor. Ono
što ti želi reći je, jasno mi je da te svijet slomio. Znam 
da te noge bole. Ne krivim te što nisi znao biti nježan
prema meni. Ponekad ne mogu zaspati jer razmišljam
o svemu što te boli, a ne govoriš. I mnome teče ista krv.
I moja je srž žedna pažnje toliko da me baca na koljena.
Tvoja sam kći. Znam da je čavrljanje tvoj jedini način da
mi kažeš da me voliš, jer ni ja ne znam drugačije to reći
tebi.“

U drugoj četvrtini, Rupi u nekoliko pjesama iskazuje veliku ljubav i poštovanje prema svojoj majci. Također govori o ljubavi između muškarca i žene, seksualnosti i fizičkoj privlačnosti. Iako u današnje vrijeme često odvajaju strast i ljubav, Rupi to dvoje spaja. Govori kako u odnosu možeš iskreno uživati, samo ako kroz taj čin osjetiš ljubav i požudu.

„Možda nisi bio moja prva ljubav
ali bio si ljubav
zbog koje su sve druge postale
nevažne.“

Treća cjelina zove se slom te je ujedno i najduža. Koliko je teško preboljeti nekoga koga voliš unatoč činjenici da te nije znao cijeniti? Vjerujem da se većina može poistovjetiti s barem dvije pjesme. Pronaći ćete se u kratkim i gorkim stihovima punim istine. Ponekad radi ogorčenosti, srce spremimo u ladicu od straha da ponovno bude slomljeno.

„Idući put kad budeš
pila kavu bez mlijeka
osjetit ćeš svu gorčinu
u kojoj te ostavio
rasplakat će te
ali nećeš je prestati piti
radije ćeš zadržati
najmračniji dio njega
nego ostati bez svega.“

Posljednje poglavlje, po meni nosi najsnažnije poruke upućene ženama diljem svijeta. Rupi naglašava kako je svaka djevojka, žena, lijepa na svoj način. Zagovara prirodnu ljepotu, ali više od toga, ljepotu duše te kakve smo iznutra. Govori koliko smo izdržljive, nevjerojatne, da moramo biti prvenstveno dovoljne same sebi. Trebamo se naučiti voljeti, bez srama i zadržavanja. Meni su ovo osobno najdraži stihovi jer u sebi imaju sve ono što se trudim biti. Sve je na ovom svijetu prolazno, ali kako tretiraš druge oko sebe, kakvi su ti prioriteti… To je ono što se računa.

„Najvažnije od svega voli
kao da si samo u tome dobra
na kraju krajeva ništa od svega ovoga
nije važno
ni ova stranica
ni gdje sjediš
ni tvoja diploma
ni posao
ni novac
ništa nije važno
osim ljubavi i povezanosti
osim toga koga si voljela
i koliko si ih snažno voljela
kako si dirnula živote oko sebe
i koliko si im dala.“

Iako u njezinim pjesmama nema rime, satkane su od lijepih, ujedno i teških, realnih misli. Na početku sam rekla kako bih ovu knjigu preporučila svim djevojkama i ženama, ali isto tako smatram da bi ju i muškarci trebali pročitati. Ako kojim slučajem neki muškarac ovo čita, ne brini, nisam zadrta feministkinja koja te želi ugušiti s “ženskim glupostima” već možda mrvicu osvijestiti. Znam da živimo u stoljeću u kojem žene imaju pravo glasa, ali ja ciljam više na odnos muškarca i žene. Tako da, slobodno i vi dečki zavirite unutar ovih korica.

Rupine se pjesme čitaju lako i pitke su. Nisu teške za shvatiti i ne trebate se brinuti o tome da je krcata metaforama i ostalim stilskim figurama za koje biste trebali mrvicu upregnuti svoje sive stanice. Istovremeno je otvorena, ranjiva te snažna i samouvjerena. Gotovo svaku pjesmu, potkrijepila je vlastitim ilustracijama koje dočaravaju cjelokupni doživljaj.

Sa svojih 25 godina, prvu zbirku je prodala u 2,500.000 primjeraka, te je prevedena na 25 jezika. Nije ni čudo da je zovu književnim fenomenom.

CRTICE O OCU Život jedne S: Juha od gljiva

Zahvaljujući izdavačkoj kući Stilus te Iri Martinović koja je odradila prijevod, imamo priliku ovo stvaralaštvo držati u rukama. Godina izdanja je 2017.. Imate toplu preporuku.

„Ljubav će doći
a kad ljubav dođe
ljubav će te zagrliti
ljubav će te pozvati imenom
i rastopit ćeš se
doduše ponekad
ljubav će te raniti
ali nikad namjerno
ljubav neće igrati igrice
jer ljubav zna
da je život već bio dovoljno okrutan.“

„nisam otišla jer
sam te prestala voljeti
otišla sam jer
što sam dulje ostajala
to sam manje
voljela sebe.“

Recenzije knjiga Hermine Stefanović možete pratiti i na blogu Dva boema.