"Napadam Guinnessov rekord u ronjenju na dah pod ledom"

Ona je diplomirana arhitektica, u ronjenju na dah osvojila je medalje i oborila svjetske rekorde, a i alpinistica je te avanturistica. Njezina posljednja pustolovina bila je “izvidnica” na Himalaju u prosincu prošle godine, a 12. ožujka pokušat će oboriti Giunnessov rekord u ronjenju na dah pod ledom u Austriji.  

Splićanka Lidija Lijić (34) uživa u dubinama, a njezina natjecateljska displina je dinamika s perajama, odnosno preron bazena s monoperajom te dinamika bez peraja. S perajama je preplivala 204, a bez peraja 160 metara. Ova zaljubljenica u dubine 12. ožujka pokušat će oboriti rekord u zaronu ispod leda na dah. Riječ je o aktualnom Giunnessovu rekordu od 110 metara vodoravnog prerona ispod leda debelog 30 centimetara tijekom kojeg će nositi ronilačko odijelo debelo sedam milimetara.

- Kad je u pitanju držanje daha, moraš isključiti sve oko sebe, i zvukove i misli. U glavi ti je kao na Wall Streetu, a ti moraš sve pogasiti. Dinamika je teška, sve može utjecati na tebe, buka, stres, a imaš jedan pokušaj. Nervoza ti ubrza puls, a tad je veća potrošnja kisika – objašnjava “vlasnica” svjetskog i europskog zlata u dinamici, pet srebrnih medalja, od čega su dvije svjetske i tri europske, te četiri svjetska rekorda u disciplini jump blue. Riječ je o natjecanju u moru pri kojem se na dubini od deset metara rone bridovi kocke. 

U studenom prošle godine preronila je 170 metara srušivši svjetski rekord, no nakon nje je nastupila Talijanka koja je taj rekord još malo popravila, pa je Lidija osvojila srebro. Osim službenih natjecanja ova multisportašica je izvan kalendara na dah ronila i u Crvenom te Modrom jezeru, Galipovcu, u izvor Cetine, u Modroj špilji na Visu... Nikad nije imala problema pod vodom, ali priznaje da je znala biti na rubu.

- Kod ronjenja na dah najveća opasnost je pad razine kisika, hipoksija. Teško je procijeniti jesi li premašio granicu svojih mogućnosti. Zato je prvo i osnovno pravilo da na dah nikad ne smiješ roniti sam nego uz tebe moraju biti sigurnosni ronioci - kaže Lidija dodajući kako su neki zaroni i izroni, poput onoga u izvor Cetine, zaista svemirsko iskustvo.

Zbog ronjenja na dah Lidija nerijetko trenira na visinama iznad 1000 metara, i to s maskom koja smanjuje protok kisika. Zato joj aklimatizacija tijekom alpinističkih uspona nije tako teška. Njezini treninzi vrlo su kompleksni - vježba dva puta na dan, od trčanja na Mosoru, ljeti treninga na moru, bazenima, dvorani..., navodi Lidija, koja ni sama ne zna kako se rodila njezina ljubav prema visinama i dubinama. Kaže da je želja za avanturom valjda oduvijek bila tu, u njoj.

- Bila sam član planinarskog društva pa ronilačkoga kluba već s 15 godina jer se tek sa 16 počinje roniti. Tako je počelo s ronjenjem s bocom, pa na dah, planinarenje, sportsko penjanje, pa na kraju alpinizam - dodaje.

Uživa i u alpinizmu

Odlazak na Himalaju na koji sam išla sa suprugom Nikolom bio je više kao treking. Išli smo do Annapurna, baznog logora na 4130 metara. Put do tamo trajao je 10-ak dana, i još toliko treba do vrha. Po putu se spava i jede po lođevima, malim planinarskim domovima, pa se ne nose šatori ni puna opremu, priča Lidija Lijić koja je, iako nije nosila punu opremu, na leđima imala 17 kilograma tereta.

- To je neki moj maksimum s kojim mogu hodati po pet, šest sati. Nosi se sve potrebno za preživljavanje - od rezervne odjeće, gojzerica, štapova za hodanje, tu su i kaciga, kape, rukavice, jakna od perja, jakna protiv kiše, vreća za spavanje, čeone lampe... Nosili smo i satelitski telefon te prvu pomoć. Suprug i ja smo krenuli sami - priča Lidija kojoj odlazak na Himalaju nije bio najzahtjevniji uspon. Kao jedan od izazovnijih izdvaja Mont Blanc.

- To je pravi alpinistički uspon, bilo mi je to nešto novo, snijeg, led, stijene... Po putu imate domove u kojima se spava, ali kako tamo sezona penjanja traje tri mjeseca, uvijek je gužva pa često spavate na podu ili vani. Uspon traje četiri dana i vrlo je riskantno. Gore postoji jedan kuloar gdje se topi led pa se odvaljuju kamenja. Mora se preći uz pomoć sajle, lagano. Moraš prvo malo stati i osluškivati krcka li nešto. Kad procijeniš da je u redu, ideš najbrže što možeš na drugu stranu. Riječ je o pedesetak metara, ali tu svake godine pogine mnogo ljudi. To mi je bilo strašno, krenuli smo i došli na pola puta te smo tada čuli zvuk odronjavanja. Počela su padati kamenja. Vratili smo se natrag i legli na pod. Staviš ruksak preko sebe i moliš Boga da te ne pogodi jer ta kamenja padaju s 200 metara. Mene je pogodio samo jedan manji kamen – kroz smijeh nam kaže Lidija.