Nikša Bratoš: Veliki džentlmen vjeran glazbi i jednoj ženi...

Mali grad ne nudi previše mogućnosti, ali te potiče da razvijaš sve što imaš u sebi. Odrastanje u Travniku pamtim po društvu iz ulice, nogometu, druženjima u vrtu naše kuće, sanjkanju i skijanju te popratnim zimskim ludostima, govori poznati producent Nikša Bratoš. Sa sjetom govori o igrama koje su davno zaboravljene. Mladim orasima, na primjer, pikulao se dok mu prsti ne bi pocrnjeli. No neke značajnije nestašluke nije radio jer u manjem gradu, govori, sve se dozna za pet minuta pa se nije usudio. No iako je bio fino odgojen dječak, pamti i batine.  

- Sjećam se jednog divnog jorgovana u našem vrtu. Kad bih nešto zaista zgriješio, morao sam ubrati jednu savitljivu granu kojom bi moja mama ‘izvršila kaznu’ - smije se danas Nikša. 

Stariji momci iz ulice slušali su Radio Luxemburg, a onda su to Nikši i mlađima prepričavali. Zajedno su ih imitirali i to su bili prvi njegovi susreti s glazbom. U garaži su do besvijesti ponavljali refren “Hey Jude” svirajući na šargijama i praznim kantama motornog ulja Ina delta tlx. Pamti i profesore violine i klarineta koji su mu usadili ljubav prema glazbi. Zahvaljujući njima već je u osnovnoj školi, pa i poslije u gimnaziji, vidio sebe na pozornici. 

- Ali nikad ne kao frontmena, nego kao dio ekipe - kaže Nikša.

Početkom srednje škole počeo je sve više svirati gitaru, saksofon i klavir. U nekoliko je bendova svirao bas i orgulje. U kulturno-umjetničkom društvu svirao je šargiju, a zbog jedne oklade završio i razred u kojemu je svirao harmoniku. S mnogim je prijateljima iz djetinjstva dobar i danas, a iz srednjoškolskih dana pamti nastavu subotom. Kako je već počeo svirati s bendom, na probe je dolazio zahvaljujući razrednici koja je imala sluha za njegove želje i dopuštala mu izostanke gotovo svake druge subote. 

- Nije bilo problema jer sam bio odličan učenik, ali imao sam uistinu puno opravdanih izostanaka. Sjećam se da smo kao dodatak na satovima engleskog proradili cijelu pjesmaricu engleskih narodnih pjesama. Dobro i za engleski i za glazbu - smije se danas Bratoš. 

Prvi bend u kojem je svirao neku vrstu rocka bio je Istine, a Nikša danas o tome kaže kako je ta svirka izgledala onako kako mali Perica zamišlja rock and roll. I danas voli tadašnje glazbene idole: Davida Bowieja, Pink Floyd, Stephana Grapelija, Bokija Miloševića, Safeta Isovića, Chicka Coreu, Rolling Stones, Genesis, Yes, Queen...

Osim u glazbi, Nikša je bio jako dobar i u matematici i fizici, išao je na razna natjecanja pa je, govori, studij elektrotehnike bio sasvim logičan izbor. I sad misli da nije pogriješio što ga je upisao i diplomirao, jer prirodne su ga znanosti više privlačile. 

- Danas, kad se u glazbenoj produkciji uvelike koriste kompjutori, moje znanje inženjera elektrotehnike ima velike prednosti - kaže Nikša. 

U računarskom centru Energoinvesta radio je nepunu godinu dana jer je bio njihov stipendist. Trebao je odraditi dvije godine, ali Nikša je radije vratio stipendiju i krenuo u glazbenu neizvjesnost. Svojima doma dulje je najavljivao da će se, unatoč diplomi tako zahtjevnog fakulteta, ipak okrenuti glazbi. Njegove su argumente, dodaje, roditelji prihvatili i podržali ga. Produkcija je, dodaje, bila logičan nastavak. Volio je da uvijek bude po njegovu - od načina kako sviraju, izbora što će svirati i kako će koji član zasebno svirati. 

- Uglavnom sam vodio mlade bendove. Tako da je taj neki redateljski posao u glazbi nužno vodio produkciji - govori Nikša. 

U to vrijeme u studiju u kojemu je radio upoznao je i sadašnju suprugu Sanju. Ona je bila članica jednog ženskog benda, a Nikša je, smije se, napravio sve da bend što prije okonča karijeru. U sretnom su braku više od dva desetljeća, a imaju i sinove Marka i Gorana. Ni jedan, govori nam Nikša, nije naročito zainteresiran za glazbu.

- Marko je inače talentiran za pisanje i vjerojatno novinarsku profesiju, a Goran za sport. Najbolje da budu svoji, dobri i sretni, a nadam se bolji i od nas roditelja - govori Nikša Bratoš.

Ni jedan od sinova, dodaje, nije njegova kopija. Obojica su, smije se, odlična kombinacija njega i supruge. Nije strog otac. Trudi se biti im prijatelj i naučiti ih samostalnosti. Iako bi, dodaje, sinovi rekli da je bilo trenutaka kad im je grubo rekao “ne”, Nikša kaže da uvijek nastoji blago i mirno argumentirati odluku koja im nije po volji. 

- Ali moje ‘ne’ ostaje ‘ne’. Tu sam zaista jako principijelan i tvrdoglav - kaže nam Bratoš. 

Iako je u mladosti bio uvjeren da nikad neće razmišljati na način “završite ozbiljan studij pa se poslije bavite čime hoćete”, Nikša kaže da je sve sličniji svojem ocu. Baš kao i njega nekad, i Nikšu danas može naljutiti povremena lijenost njegovih sinova.

- Prigovaram kad im se ne da nešto učiniti, razmisliti, obaviti na vrijeme, kad rade ispod svojih kapaciteta i gube vrijeme. Ali valjda i to mora nekad tako biti - pomirljivo će Nikša. 

Rekorder je po broju osvojenih Porina. Njih čak 32 čuva posvuda. Dio je u stanu, nekoliko u studiju, neki su kod mame, a drugi kod Nikšinih dragih prijatelja. Neki su iz poslovnog kruga, drugi iz susjedstva, ali i danas se najviše veseli druženjima sa svojom ekipom iz osnovne škole.

- Živimo u raznim državama, ali održavamo tradiciju zajedničkog ljetovanja i zimovanja. To su prekrasni dani. Poznajemo se gotovo 50 godina. Znamo sve jedni o drugima, nema laganja ni foliranja, a veselih i škakljivih tema iz prošlosti ima toliko da uvijek bude zabavno. I svaki put obnovimo uspomene - kaže nam Nikša Bratoš.

Iako su razbacani posvuda po svijetu, u kontaktu je s tadašnjom legendarnom sarajevskom scenom. Zahvaljujući Facebooku, mailovima i svoj današnjoj tehnologiji, s većinom se i danas čuje. Ponosno kaže kako su sva ta prijateljstva opstala unatoč udaljenosti i rijetkom viđanju. 

- A možda su baš zbog toga i opstala - vragolasto kaže Nikša.

Rijetke dane koje ne provodi u studiju Nikša voli provesti s obitelji na putovanjima ili s društvom na roštilju, večerama, kartanju, s djecom na tenisu, skijanju... Drago mu je biti u tijeku s novim kazališnim i filmskim hitovima pa nerijetko odlazi u kazališta i kino.

Lakše je nabrojiti glazbenike s kojima nije surađivao, nego sve albume, koncerte i muzičke spektakle kojima je dao svoj obol. Nikša ističe kako za sve vrijedi pravilo: što veća faca, to jednostavniji suradnik. 

- Veliki su izvođači vjerojatno zadovoljili svoj ego. Moje suradnje s takvima obično bi bile uz obostrano povjerenje, zafrkanciju i uživanje u poslu koji volimo. Ne bih izdvajao najlakšu i najtežu suradnju, no čim sam s nekim surađivao više od jednom, znači da je bila lagana i ugodna suradnja - govori Bratoš. 

Njegovim uspjehom ponosi se cijela njegova obitelj. No ima, kaže, i suradnika koji će rado istaknuti kako su baš oni zaslužni za Nikšin uspjeh. 

- Oni koji su zaista utjecali na mene na dobar način nikad me nisu svojatali - kaže Nikša.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!