'Prava ljubav znači hodanje po rubu, svađe, igru, vatru - život'

Sanja Tatalović (45) je profesionalna terapeutkinja čija savjete mahom traže poznati estradnjaci, glumci, voditelji kao i 'obični' ljudi. Pomažući sebi i otkrivajući sebe, spoznala je može pomoći i drugima. Uspješno to radi više od 20 godina. U mjesecu ljubavi otkrila nam je tajne odnosa, uspješnih veza, ali razgolitila i sebe pričajući o svojim ljubavnim boljkama, strahovima i svađama te kako ih sama nadilazi.

Kaže da je u životu najviše naučila upravo od svojih pacijenata i ne srami se priznati da još ima puno stvari koje rješava u svom životu. Ključ ljubavi je, ističe, sposobnost da s partnerom uživate u istim stvarima...

Pokretanje videa...

04:07

Sanja Tatalović | Video: PIXSELL / Patrik Macek / Davorin Visnjic

Veljača zbog Valentinova je uvijek u znaku ljubavi. Daruju se zaljubljeni i oni koji bi to voljeli biti pa ima li ljubav cijenu?

Krivo razumijevanje ljubavi je da ljubav ima cijenu. Da što je skuplji poklon da me više voli. To je često izgovor - skupi poklon da si muškarac kupi vrijeme pa da ne mora kroz pažnju ulagati u ženu. Žene nisu generalno materijalni tipovi nego kad ne  mogu dobiti ljubav, žele je nadomjestiti kroz novce.

Muškarcima je najjednostavnije oprati svoju odgovornost kroz skupe poklone pa je žena donekle zadovoljena. No ona od muškarca traži posvećenost pažnju i ljubav. Kad toga nema onda žene na kavama prepričavaju koja je što dobila i koliko što vrijedi. Najsretnija je žena koja dobije svog muškarca i koja ne priča ta je zadovoljna. 

Koje su najčešće iluzije o ljubavi, krivo gledanje na ljubav, postoji li hollywoodska ljubav? Gdje se to muškarci i žene razilaze kad je u pitanju ljubav?

Razlaze se u očekivanjima. Uvijek se radi o tome kako upravljati odnosom jer ljubav je jedna stvar, a odnosi sasvim druga. Mi se možemo voljeti i odgovarati jedno drugome no pitanje je kako to u životu izražavamo. Tu su i očekivanje od nas samih koji želimo da budemo savršeni da budemo na razini zadatka i onda očekujemo i da druga osoba bude nepogrešiva, sto posto raspoložena, kao u hollywoodskim filmovima. To su neke umne projekcije kakva bi ljubav trebala biti, a to dovodi najbrže do nekih problema. 

A kakva bi ljubav trebala biti?

Spontana, vođena mišlju što ja mogu napraviti za tebe, da se dobro osjećaš jer sam puna snage i energije i moja je ljubav toliko moćna da ja mogu za tebe napraviti sve da se i ti osjećaš dobro. I obrnuto. Ljubav je davanje. Mi smo se u ovom konzumerističkom smislu malo više fokusirali na to što ćemo dobiti.

Ima li ljubavi bez svađe, povrijeđenosti, patnje i razočarenja?

Prava ljubav je kao i pravi život puna svega. Uključuje i uspone i padove. Uključuje hodanje po rubu, svađe, razmimoilaženje u mišljenju. Ona uključuje svašta jer je životna. Ali bez obzira na to što ljubav uključuje dok god ima igre i vatre taj odnos nije gotov. Čovjek uvijek treba gledati kako da on doprinese tom odnosu, skladu i miru. Isto tako ne treba se libiti ajmo reći izaći u neki verbalni sparing s partnerom i izreći svoje želje.

Što će vam osoba koja je identična sa svim vašim porivima i potrebama? Od te osobe nećete nikada ništa novo naučiti. Iste osobe se jako dobro razumiju no kroz različitosti se mi jako puno obogaćujemo i učimo poštovati različito i drugačije. Mi nismo sami u ljubavi. Ljudi se boje stapanja pa zadržavaju svoje začahurene pozicije 'moje ja stoji kraj tvojeg ja', boje se tog udruživanja, a u tom 'mi' je jedini način da doživimo i osjetimo tu drugu osobu.

Ljudi vole zadržavati svoj prostor, dobivati stvari i gledati što će više dobiti. To je krivi pristup ljubavi i zato imamo toliko samaca. Nitko se ne želi žrtvovati, praštati, svi misle da je život kao u filmovima no film  traje dva sata, a život puno više. Imamo krivu predikciju i percepciju života samog i trebali bi se spustiti više na zemlju i živjeti u realitetu.

Nastojat kroz toleranciju i empatiju dati drugom čovjeku priliku da neke stvari traje i da kroz posvećenost dožive ljubav. A ne čim naiđe prvi problem gledati da tu osobu zamijenimo s nekom drugom, 'boljom', drugačijem. To radimo jer živimo u potrošačkom društvu, a na taj način trošimo i svoje resurse. 

Jesu li svađe zdrave ili pretkazanje početak kraja odnosa?

Ovisi kakvi su sukobi. Oni mogu biti konstruktivni i destruktivni. U konstruktivnom sukobu možete iznijeti želje, potrebe, zahtjeve, argumentirati zašto to želite. Možda druga strana to nije vidjela, razvidno to percipirala i vi tako lobirate za svoje potrebe.

Isto tako će i druga strana to napraviti. Tako stavljate sebe u situaciju da se nađete na pola puta. Ali ako su te svađe pune uvreda, zamjeranja, pune nekih toksičnih emocija, ako su pune predbacivanja to su destruktivne svađe.

One vas kao osobu spuštaju, truju samopouzdanje, stavljaju pred vas uvrede i povrede koje su nekada u krajnjem odnosu nepremostive. Te svađe mogu biti indikativne, imati prizvuk nasilja verbalnog tipa i tako se pali crvena lampica da se ili strasti smire ili da se ide prema početku kraja.

Kako vi inače provodite Valentinovo?

(smijeh) Moje Valentinovo se dosta vremenski preklapa s godišnjicom partnerskog odnosa...

Počeli ste vezu na Valentinovo?

Ne, nešto ranije ali se Valentinovo nekako poklapa s tom epohom tako da uglavnom slavimo u nekakvom intimnom krugu ili izađemo na neki koncert. Naši interesi su oko muzike i oko fine hrane. 

Nekako sam vas zatekla, čini mi se, s pitanjem?

Da, nisam se  na to pripremila. Osobna ta pitanja... nikada me to nitko ne pita ni kako sam od klijenata preko medija. 

Evo, kako ste?

Pa dobro je. (smijeh)

Jeste li zaljubljeni?

Jesam. Četiri godine sam sa svojim partnerom. Zaljubljena sam. Imam veliku potrebu za fizičkim kontaktom. Dosta smo taktilan par pa imamo te izljeve nježnosti i ljubavi tako da nas prijatelji pitaju kako to da se i dalje štipkate, grickate, lickate... Jesam, jesam zaljubljena sam, imponira mi kao muškarac, ima tu muževnu priču. Ako i postoje drugi problemi, a postoje onda se fokusiram na tu muževnost.

Često kažu da su u šustera najgore cipele. Zanima me da li savjete koje dajete drugima primjenjujete i na sebi? Jeste li sama sebi pokusni kunić?

Mene ova tema ljubavi i seksualnosti inspirirala jer je to nekako moja tema. Ne možete se 24 sata baviti odnosima i seksualnošću, a da vi to ne volite ili da vas to ne inspirira ili da vam to nije potrebno. Nemoguće je na takav način pristupati poslu. A meni su taj partnerski odnos i seksualnost broj jedan jer sam se ja jako puno pitala u mojom različitim vezama i odnosima što sa mnom ne valja.

I što nije valjalo?

Vraćala sam se u prošlost. Mi smo preslika, odnosno izabiremo partnera koji s preslika naših obiteljskih atmosfera. Ako u našoj obiteljskoj atmosferi postoje neki disfunkcionalni odnosi, emotivno destruktivni roditelji, kontrolirajući roditelji, verbalno adresirajući roditelji, roditelji koji vam govore što bi trebali, a ne što bi vi htjeli, koji vas podržavaju što morate, a ne gdje ste vi sretni onda se vi kasnije u drugim odnosima dobro ne snalazite i treba vam neko vrijeme i terapije da možete doći do sebe, a potom iz sebe graditi priču s drugim ljudima.

Inače radite kulu od karata, kako vi zamišljate da bi trebalo biti, a to često otklanja ono što vi hoćete. E sad da bi bila dobra partnerica trebala sam biti dobra sama sa sobom i vidjeti koje su to stvari koje mene ispunjavaju, a koje možda nisu po uzusu mojih roditelja...

Koliko vam je trebalo da postanete dobra sama sa sobom?

O pa trebalo mi je. I dalje mi treba! To nisu završene stvari, ali su dobre jer su funkcionalnije. To je nikad završena priča no ja u tom krugu i temi imam jako puno za napraviti i vodim se Sokratovom "znam da ništa ne znam". Uvijek smo na početku jer duhovni rast ide malo gore malo dolje, pa u krug pa vam se čini da ništa niste riješili sami sa sobom pa opet doživite skok. To su teme koje mene okupiraju i u kojima mogu pomoći drugim ljudima. Možda nekada brže nego i sebi samoj ali to je sve individualno. 

Je li vam kad partner u svađi uzvratio "Nisam ti ja tvoj pacijent"?

A pa svakodnevno. I više njih i bivši muž i sadašnji partner... A gledajte, trebaju ljudi biti svjesni s kime jesu. Ako je mene partner odabrao mora biti svjestan da svaki čovjek ima nekakve profesionalne deformacije tako da ja često skrenem u tu jednu priču: "sad ću ti ja reći" ili "statistika je takva". Pronalazim partnera i sebe u tim statističkim fusnotama. Često mi kaže da nismo na terapiji, nisi ti meni terapeut. Skliznem ja u tu jednu nepravilnost, ali to je ljudski. 

Kako ste postali terapeutkinja i je li to bilo zasnovano na osobnim događajima iz prošlosti gdje ste pokušali sami sebi pomoći pa uvidjeli da vam dobro ide pa možete i drugima pomoći?

Obično je to put da ljudi imaju neke kritične situacije i onda krenu putem iscjeljivanja samih sebe pa vide da je to model kojim mogu pomoći nekome drugome pa im to postane profesionalni put. Ja sam kao dijete krenula s istraživanjem istine. Bila sam malo dijete pa su me zanimala ta neka univerzalna pitanja, o porijeklu čovjeka, jesmo li sami u svemiru.

Pa sam čitala različite knjige i tekstove na tu temu i onda sam došla do joge negdje s 18 godina. Od onda do danas podučavam jogu, danas imam 45. Moj put je bio proučavanje starih civilizacija, drevnih znanja, a tek kasnije sam shvatila da moji obiteljski odnosi nisu bog zna kakvi i da se na njima da puno raditi.

Pazite, nekada ljudi trebaju doći na neku razinu svoje svijesti da bi bili u stanju percipirati da imaju problem. Mi se nekada ne možemo sa svojim problemima uhvatiti u koštac jer ni ne vidimo da je to problem. Kada odrastate u situacijama da ste poslušni, štreberski odgojeni, sve pet nula vi ne znate da može drugačije jer mislite da je to standard.

Kako spriječiti ljude da im se život 'ne događa', nego da ga žive?

Ljudi ne promišljaju. U djeci kroz odgoj treba potaknuti da se pitaju, da imaju sumnju u sve odnosno trebali bi stalno propitivati i imati zdravu znatiželju. Ljudi to nemaju i tada im se život događa.

Postoje ljudi koji obiđu svijet pet puta i ništa ne dožive, postoje ljudi koji do kioska idu i okrene ima se 14 svemira.

Kad smo maleni, roditelji nas trebaju stavljati u poziciju budnosti i zdrave znatiželje za životom, a ne "takav ti je život, moraš to i to" i od nas rade poslušne pijune u sustavu koji onda nakon nekog vremena kad kotačić zakržlja dođu u situaciju da se pitaju "gdje sam bio, što sam radio, nisam proživio život". 

Točka preokreta nekima dođe prekasno. Žive nesretnu sudbinu mirenja što su mogli imati. Trebamo se pitati zašto? Znatiželja me održava živom.

Ključ u odnosima je pažnja za kojom žene vape, ali ni muškarci je nisu lišeni. Kako partneru reći da mu nedostaje pažnje, a da se pri tome ne osjećaju poniženo jer to uopće moraju pitati?

To je čest sindrom dužih veza i odnosa. Kad se muškarac i žena sretnu oni zapravo glumataju. To nije pravo stanje. To je kao kada se u prirodi jedna životinja napuše da izgleda veće i jače. U društvenoj igri postoje niz stvarnih radnji koje mi radimo, a zapravo se pretvaramo da smo bolji nego što jesmo.

To pretvaranje ne može potrajati i nakon tog vremena te intenzivne pažnje i posvećenosti vi dolazite u rutinu. Tek tada upoznaje osobu kakav je. Je li doista tako pažljiva, dobra i slično. Tu prvotnu poziciju je teško vratiti jer ako osoba nije takva, neće takva postati. Ona se samo pretvarala. Vi tražite da ona bude opet prijetvorna. Svi su u početku prijetvorni. Veš nam bude na početku kao treba biti, kasnije možda ispadnu gaće na Snupija... 

Dakle nema žicanja. Treba prihvatiti činjenicu da je sve bila samo gluma? 

Pa ne treba od partnera ne tražiti zagrljaj, može drugi napraviti taj korak. Treba pokušati dati partneru ono što mi želimo dobiti. Dakle kažem ženama koje govore kako ih više neće grliti pa zagrli ti njega.

Ali onda se rađa novi problem. Muškarci žele biti lovci, a ako žena prilazi ubija im muškost. Što onda?

Često se događa da žena koja ima inicijativu da se čita kao agresivna. Isto je to u libidu. Ako žena ima jači libido, onda im je agresivna. Svi muškarci sanjaju o takvim ženama no kada upoznaju takvu, to im se ne sviđa i povlače se.

Isto je tako s ovim stvarima. Muškarac bi trebao biti tako motiviran i podražen da on samoinicijativno, a zapravo izmanipulirano odgovori na potrebe žene. No postoji tu jedna caka za žene. Žena se može muškarcu jako dodvoriti ako ga hvali. Ako vas i ne grli, kažete "kako si ti meni nježan, kako ti mene..."

Primjenjujete li vi to i u svom odnosu?

Da, da,da! Ma on je već izdresiran da grli, mazi, pazi. Poanta je da se pretvarate dok to ne dobijete, malo mu podižete ego. Muškarci pak ženama trebaju dopustili ili priznati njihove emocije. Muškarac obično kada žena kaže neku svoju emociju npr. "ja bih htjela da manje igraš PlayStation, a više se meni posvetiš", kaže: "pa ja ne znam kad sam zadnji puta uzeo plejku u ruke".

Jako je bitno da muškarac prizna te osjećaje. Žena ima potrebu da se očisti kroz ventilaciju osjećaja. Muškarci se drugačije rješavaju stresa. Žena se rješava kroz priču i izražavanje osjećaja. Muškarac se stresa rješava gledanjem u jednu točku koja može biti igrica i da ih svi ostave na miru.

Javna je tajna da žene mahom plaču kad žele riješiti neki problem. Kako pomoći muškarcima u tim situacijama da to ne dožive kao izigravanje žrtve i patnice? Kako da se lakše nose sa ženskim suzama?

Muškarci su emotivno slabo potkovani. Dosta su emotivno nepismeni jer za muškarca nije specifično da izražava emocije i da se njima vodi. Oni se vode vrlinama, ustrajnošću, hrabrošću, brižnošću, on je hranitelj, opskrbljuje, on je snalažljiv...Za muškarca su svojstvene vrline, a za žene emocije. To je glavna razlika.

E sad muškarac bi trebao znati da kada ulazi u odnos sa ženom, ulazi u odnos s emocijama, s tim nečim što on ne zna što je to niti mu je itko ikada predočio. On se kroz ženu uči svojim emocijama. Muškarci koji su imali više žena u životu, bolji su materijal za žene. Onaj koji je odrastao s majkom i sestrama, taj ih itekako razumije.

To je isto zamka. Što ako se takav zasitio tih emocija i dosta mu je 'ženskih problema'?

To uvijek jest rizik no oni nauče propustiti te emocije kroz sebe i osvijesti sebe kao emotivno biće. I oni imaju pravo da plaču i da su slabi. Imaju pravo da vide ženu koja plače. Kod muškarca je problem što on se s njime odmah suočava i ide do rješenja. A kad žena plače, nekad je potrebno samo da se isplače no muškarac tada odmah daje maramicu ili je šalje kod doktora.

Nekad je bitno da ih samo puste da ventiliraju te osjećaje. Jako je bitno da u emotivnom odnosu ljudi međusobno znaju dati utjehu i da te iščupa na pozitivan način, a ne da te 'siluje' da si njega stavila u problem jer si tužna. Najvažnije je da par zna uživati u istim stvarima, u protivnom se nećete ni u čemu naći. Morate se moći naći u tom filigranskom tkanju i uživati u tome. Jedno drugome potaknuti užitak i biti užitak. Kroz to se mnoge stvari riješe same od sebe. Užitak je put do sreće!

Mnogi ljudi se u životu nađu u zamci jer od kada znaju za sebe su u vezama i uopće se ne stignu upoznati. Što im preporučujete, kako sebe upoznati uz partnere?

To je začkoljica. Ako ste stalno s partnerom, ne znači da se niste upoznali niti da niste sami. U okviru odnosa možete imati vrijeme za sebe čak i otoke samoće, a s partnerom ste. Taj odnos je nekada strastveniji, nekada prijateljski, nekada cimerski, pa onda se opet podigne strast a nekad se završi. Važno je kako se u tom odnosu čovjek pozicionira.

Ljudi koji su stalno sami nisu sami nego su u žudnji za nečim. To što netko imam status na fejsu 'slobodan' to ništa ne znači jer neki grčevito žele biti s nekim. Oni koji se dopisuju sa zauzetim ljudima, nisu sami. Samoću ljudi trebaju znati iskoristiti i trebu je imati i u odnosu jer ne možete biti nalijepljeni na drugu osobu.

Između partnera treba biti mjesta za ples nebeskog vjetra. Vi morate dihtati, imati svoj prostor, svoje različite interese, neovisni jedan od drugoga da biste jedan drugome bili zanimljivi. Neki ljudi ne znaju biti sami sa sobom, moraju biti ili žrtva nečega ili nekome nad glavom što nije dobro, ali isto tako puno ljudi hini samoću, a zapravo su razočarani, ljuti i slično. Samoća je kada je čovjek svjestan sebe i da neke stvari može napraviti bez društva, roditelja rodbine. 

Koji svoj problem niste uspjeli do sada riješiti?

Ima ih više. Trenutno rješavam probleme s mamom. Konkretne probleme u smislu nekakvih kontrolirajućih odnosa i koliko nekakve duboke stvari iz djetinjstva vas mogu determinirati u kasnijim odnosima i koliko ih možete preslikavati na roditeljstvo što naravno nije dobro. Ja sam jako tu otvorena, nema tabua. Onaj koji ih ima nije na pragu rješavanja toga. Recimo strah od smrti sam rješavala dosta dugo.

Kako ste to riješili?

Iskustvenom spoznajom. Strah od smrti je strah od destrukcije, od uništenja, od završetka koji može biti završetak svega. Nema teoretiziranja. Svaki se rješavaju praksom. Kao da vas ja učim voziti bicikl no samo pričam o tome, a vi bicikl nikada u životu niste vidjeli.

Da ljudi ne bi krivo shvatili, niste iskusili smrt pa uskrsnuli?

Ne, nisam iskusila smrt nego kroz meditaciju u jednoj bezobličnoj strukturi, bezobličnosti života je taj meni prijelaz u drugu svjesnost bezbolan i lagan i ne izgleda mi tako zastrašujući. Apsolutno sam pogrešiva, nisam konačan proizvod, stalno se nadograđujem i stalno sam na tretmanima. Stalno sam u ulozi učenika i učitelja i to je jedina pozicija u kojoj čovjek može rasti. 

Što ste naučili od svojih pacijenata?
Sve. Naučila sam najviše empatiju i da u životu nema nedodirljivih ljudi.

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Pokretanje videa...

13:47