Tugovanje je mirenje glave i srca, ne znamo koliko traje i ne treba požurivati proces

Oko pet posto odnosno 44.900 djece i mladih godišnje u Hrvatskoj doživi gubitak bliskog člana obitelji. S obzirom na to da je tugovanje često tabu tema i mnogi ostanu bez stručne pomoći u najtežem trenutku, najveća udruga u zemlji – Udruga Posmrtna pripomoć – organizirala je u srijedu Okrugli stol: Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade?.

POGLEDAJTE VIDEO: Ubija li korona virus, ili se umire s njim? 

Pokretanje videa...

02:00

Korona statistika | Video: 24sata/pixsell

U raspravi su sudjelovale stručnjakinje za psihologiju i socijalni rad, ali i mladi ljudi s osobnim iskustvom gubitka. Svoja osobna iskustva gubitka podijelile su dvije mlade i iznimno hrabre osobe: poznati bloger i voditelj Domagoj Jakopović Ribafish i te Helena Hruška, djevojka koja podržava stvaranje mreže psihološke pomoći jer ju je i sama koristila. Donosimo kratke fragmente svjedočanstva koje su jučer podijelili s publikom. Riječ je o Heleni Hruški, djevojci koja izgubila oca s 15 godina, te o Domagoju Jakopoviću Ribafishu, poznatom blogeru i TV-voditelju, koji prije dvije godine tragično izgubio sina.

- Mnogi mladi ne mogu zamisliti kakav je gubitak ostati bez roditelja; ja sam zbog toga upala u depresiju. Zatvorila sam se u sebe. Nedostajali su mi moji vršnjaci u tom razdoblju, ali oni koji bi me razumjeli. Trebao mi je razgovor sa sličnima, jer lakše je razgovarati kad s nekime dijelite iskustvo. I zato je početak mog ozdravljenja označio odlazak na prvu grupnu terapiju - kazala je Helena Hruška koja je s 15 godina izgubila oca. Dodala je da se nitko ne bi smio osjećati loše zbog toga što tuguje.

Domagoj Jakopović Ribafish kazao je da je - kad je shvatio da njegovog Roka više nema - izišao na cestu, hodao, nadajući se da  će ga nešto zgaziti.

- Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjesec dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život - ispričao je.

Napisao je knjigu i započeo Projekt RokOtok – plivamo između otoka na Jadranu, kojim pomaže djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. 

Prof.dr.Lidija Arambašić, profesorica psihologije i autorica sveučilišnog udžbenika o tugovanju, složila se s Ribafishem kako vrijeme ne liječi tugu jer tuga nema rok trajanja.

- Tugovanje je mirenje glave i srca, glava je puna činjenica, a srce ne može prihvatiti gubitak voljene osobe. Svakome je njegov gubitak težak i 100-postotni, no ipak možemo reći kako su najveći gubici kad roditelj izgubi dijete, kad dijete izgubi roditelja te nestanak bliske osobe. Proces tugovanja traje, ne znamo unaprijed koliko, ali svakako predugo - kazala je, naglasivši kako ljude ne treba tješiti i požurivati da prekinu s tugovanjem.

Petra Majdak, voditeljica projekta u Udruzi Posmrtna pripomoć rekla je kako je cilj okruglog stola senzibilizirati javnost o tematici tugovanja i najavila suradnju s udrugama koje provode projekt  'PUT – Podrška u tugovanju za djecu i obitelj'. Ovaj projekt je nov, ali i jedinstven u zemlji: osigurava organiziranu besplatnu psihološku pomoć za djecu, mlade i obitelji u tugovanju, a provode ga vrijedne udruge koje su osigurale i novac iz EU programa.