Slučaj Vanga: Proročica ni pred kim nikad nije pognula glavu

Možete li se za početak predstaviti našoj publici te opisati svoj odnos s njom? Kakav ‘drugačiji pogled’ predstavljate u knjizi? 

Moje je ime Nikolaj Stojanov i bugarski sam književnik. Studirao sam orijentalne studije i diplomirao studij bugarske filologije. Zatim sam bio na specijalizaciji u Francuskoj i Zapadnom Berlinu. Autor sam 16 knjiga – zbirka priča, romana, eseja. Po mojim su scenarijima snimljena četiri filma i jedna serija za djecu. Napisao sam i mnoštvo radiodrama.

Preveo sam s francuskog jezika djela Francoisa Sagana, Patricka Modiana, Georges-Oliviera Châteaureynauda, a sa srpskoga roman ‘Knjiga o Beuku’ Milovana Marčetića. Utemeljitelj sam i predsjednik međunarodne zaklade Balkanika, koja već 24 godine dodjeljuje istoimenu nagradu za književnost balkanskih naroda, poznatu i kao Balkanski Nobel. 

Moja obitelj po očevoj liniji i teta Vangelija bili su bliski rođaci. Osim toga, moj otac i njegova sestra su Vangini kumovi. Djetinjstvo sam proveo u blizini proročice, prvi put sam je vidio kao četverogodišnjak. Moja teta Vangu je dovela iz Strumice (tad je to bio grad u Jugoslaviji) u Petrič. Otprilike godinu dana je živjela u našoj kući, a potom u neposrednom susjedstvu.

Naravno, njezina nazočnost odrazila se na moj život: oči djetinjstva su najsenzibilnije, a jedinstvene sposobnosti proročice stvorile su u meni, još od te nezrele dobi, osjećaj da svijet i život nisu samo ono što nas okružuje. Sve što sam vidio i od nje saznao, a kasnije i osvijestio, motiviralo me da napišem ovu knjigu. Kao i obećanje koje sam dao ocu. Pitate me kakav je zapravo taj drukčiji pogled u ‘Slučaju Vanga’?

Ovako ću vam odgovoriti: to je prvi tekst o proročici koji je napisao profesionalni pisac. On spaja faktografiju s beletristikom, što je, prema stručnjacima, čini vrlo čitljivom. Većina tekstova koji su se pojavili nakon smrti proročice nastali su na principu ‘copy-paste’. Ili drugim riječima – od onoga što je čuto, ali neviđeno i neproživljeno.

I u većini slučajeva su plod želje da se samo zaradi kakav novac ili stekne varljiva popularnost. Osim autentičnosti, iz prve ruke u ‘Slučaju Vanga’ su ispripovijedane i dosad nepoznate činjenice o proročici. Da, ona je glavni junak knjige, ali tekst, s kojim će se, nadam se, vaši čitatelji upoznati, moj je pokušaj novog čitanja i tog dijela povijesti, i to kroz prisutnost te žene, koja je istovremeno obična i jedinstvena.

Istražio sam njezine odnose s ljudima i institucijama, peripetije s vlasti u različitim razdobljima života, kao i njezina jedinstvena transcedentalna iskustva, dosad neopisana. Zapravo, ‘Slučaj Vanga’ je i priča o potresnoj osobnoj drami proročice, koja je rastrgana svojom mučnom podvojenošću. 

Vangu ste osobno poznavali. Možete li je opisati s jedne strane kao slavnu proročicu, a s druge kao običnu i vrlo siromašnu ženu koja je rođena u ‘zabačenom’ dijelu svijeta? 

- Da, teta Vangelija je jedan značajan dio života proživjela u strašnoj bijedi i patnji. Svakodnevno je proživljavala nesreću mnogih ljudi koji su joj ulazili u kuću. Ali bila je istovremeno priprosta i na svoj način velika žena u toj svojoj patnji. Mučila ju je i sljepoća, ali je bila čvrsta karaktera. U bugarskom jeziku ima jedan izraz koji u potpunosti vrijedi za nju: Ni pred kim i nikad nije pognula glavu. Ali ljudska bijeda duboko ju je pogađala. 

Kad ste se prvi put uvjerili u njezine sposobnosti proricanja i jeste li ikad posumnjali u njezin dar? Je li ikad pogriješila? 

- Bio sam malen, kad smo baka Marija i ja, na molbu naše rođakinje, donijeli teti Vangi kocke šećera, na kojima je ta rođakinja prespavala. Razlog tom posjetu, naravno, saznao sam puno kasnije. U ono vrijeme pristup pograničnoj zoni, kojoj je pripadao i grad Petrič, bio je vrlo težak. Unatoč tome, pred kućom proročice uvijek je stajao veliki red ljudi, koji su danima čekali da ih proročica primi. Pomisao da ćemo i mi čekati me uplašila, ali baka me smirila: ‘Ne boj se, dijete, ona će nas pozvati’. ‘Ali kako?’, počeo sam negodovati, ‘Ona je u kući i ne vidi nas!’ 

‘Ona zna kako, sine’, smirivala me baka i dodala: ‘Ona vidi’. Tako je i bilo. Nismo se još ni približili gomili kad se iza visokog zida ispred kuće tete Vangelije začuo njezin glas: “Dođi, teta Marija, uđi jer i ja sam samo čovjek, i ja se moram odmoriti”. Poslije je pogodila i što baka nosi u svojoj torbi. Očito je da me se to jako dojmilo jer i danas pamtim svaki detalj tog susreta. I nikad kasnije nisam posumnjao u njezinu darovitost jer s vremenom sam postao svjedok mnogih njezinih jedinstvenih proročanstava. 

Prema nekim eminentnim ruskim znanstvenicima, koji su je tajno proučavali, oko 87 posto Vanginih predviđanja je bilo točno. Ali ipak je bilo neizbježno da katkad pogriješi, uzevši u obzir iscrpljenost i umor, koji bi je savladali nakon susreta sa stotinama ljudi, koji su joj dolazili opterećeni nevoljama.

Da ne govorimo kako je katkad svjesno krila istinu od onih za koje je znala da im nema spasa. Ovdje govorim o susretima s običnim ljudima. Njezine poruke o predstojećim svjetskim događajima ili kataklizmama, nažalost, pokazale su se točnima. Mnogo godina prije 1968. ona je predvidjela događaje u Čehoslovačkoj. Predvidjela je i potonuće ruske podmornice Kursk, smrt Indire Gandhi, smrt bugarskog cara Borisa III. itd.

Možete li opisati sve sposobnosti koje je imala? Koji su darovi kod nje bili najizraženiji i kako ih vi objašnjavate?

- U početku je teta Vangelija proricala iz kocki šećera, na kojima bi čovjek koji traži pomoć prespavao. Ako bi ih netko drugi prenio i držao kod sebe, Vanga je govorila da kristalne rešetke šećera tad već govore o toj drugoj osobi. Pri nekim složenijim slučajevima tražila je da joj se donese odjeća onoga za kojeg su se raspitivali bližnji.

Najposebniji su bili slučajevi kad je padala u trans i prenosila poruke s druge strane. Svjedočio sam seansama na kojima bi njezin posjetitelj pao u nesvijest. To se zbivalo kad je Vanga pozivala već preminule roditelje ili bližnje posjetitelja i priopćavala mu tajnu ili informacije koje nije mogla znati.

U tim bi trenucima proročica postala druga osoba, promijenila bi se do neprepoznatljivosti, a glas kao da joj je izlazio iz reverberatora (elektroakustički uređaj za generiranje akustičkog efekta). Nakon seansi je bila iscrpljena do krajnosti i katkad bi se danima oporavljala.

Ako smo je pitali za detalje, odgovorila bi da, kad joj oni s druge strane diktiraju, ona mora sve točno prenositi i ne može skrivati ili nešto prešutjeti posjetitelju. U mnogo slučajeva je potrebite slala točno određenim liječnicima, iako većinu tih lječnika nije osobno poznavala, imenovala ih je i oni su uvijek uspjeli pomoći. 

Pišete u knjizi da je Vanga ujutro prvo odlazila u vrt kako bi njegovala cvijeće. 

Nakon što bi se u zoru probudila, Vanga bi prvo išla u vrt. Nije dozvoljavala nikome da u to vrijeme u njega ulazi i da joj itko smeta. Tamo je bilo posađeno samo cvijeće krupnih cvjetova – krizanteme, margarete, georgine i hudike. Kad sam je pitao što ujutro  radi kod njih i zašto ih dira rukama, odgovarala je da tako kontaktira s dušama preminulih i puni se energijom. 

Navodite kako su se mnogi, ponajprije ruski znanstvenici, zainteresirali za Vangu i njene moći. Znate li do kakvih su zaključaka došli?

- U poglavlju posvećenom toj temi citirao sam vrlo zanimljive zaključke dvaju ruskih znanstvenika – akademika Jurija Nebrickoga i svjetski poznate stručnjakinje za neuropsihijatriju – profesorice Natalije Behtereve. Znanstveniku je proročica vrlo jednostavno objasnila svoj talent. Rekla je da si u mislima zadaje pitanje i odgovor joj sam dolazi u glavi. Bila je uvjerena da razgovara s duhovima.

Ali Negribicki je tvrdio da je fenomen u potpunosti materijalno utemeljen. Vanga je koristila svemirsku tražilicu tipa Google. Mogla je vidjeti i čuti ono što drugi ne mogu uloviti. Informacija o onom što se događa i o onome što će se dogoditi nalazi se posvuda u prostoru – i u noosferi, i u vakuumu…

Uglavnom, ostalo je nejasno jesu li bugarske državne vlasti i znanstvene institucije znale za spomenuta istraživanja i jesu li se ona provodila uz sudjelovanje tete Vangelije i njezinu suglasnost te je li to bilo kod nas, u Bugarskoj, ili u sovjetskim tajnim znanstvenim zavodima. Uvjeren sam da su citirana istraživanja samo mali dio onoga što su saznali ruski istraživači.

Razlozi za profesionalni interes prema fenomenu Vanga mogli su biti brojni i raznovrsni, diktirani potrebom za obogaćivanjem informacija o nekonvencionalnim područjima znanosti. I više sam nego uvjeren da postoji još skrivenih i pažljivo čuvanih dosjea – ali nažalost ne u Bugarskoj. 

Je li Vanga vjerovala u Boga? Je li išla u crkvu i kakav je bio njezin odnos prema vjeri? Jesu li je svećenici vidjeli kao prijetnju i zašto? 

- Vanga je bila iznimno religiozna. Išla je u crkvu, nije propuštala crkvene blagdane niti mise. Poštivala je kanone i savjetovala bližnjima da i oni to čine. Da, bila je prava revna kršćanka. Vlastitim sredstvima sagradila je hram u selu Rupe – čuvenom po svojoj energiji, a veliki bugarski umjetnik Svetlin Rusev oslikao je hram nevjerojatnim freskama.

Među svećenstvom bilo je i onih koji su na Vangu gledali kao na vražjeg poslanika. Govorili su da je vračara. Anatemizirali su je. Možda zato što su intuitivno osjećali da čuda, koja su crkvenjaci obećavali u nekoj dalekoj budućnosti, teta Vangelija je izvodila ne u relativnom već u realnom vremenu.

Ona je bila prijetnja svećenicima jer je preuzimala njihovu funkciju posrednika između Zemlje i Boga. Ipak, optužbe protiv proročice dolazile su od jedne male skupine svećenstva i bogoslova i nisu predstavljale službeno stajalište crkve kao institucije. Crkva i dalje mudro šuti o ‘slučaju Vanga’, kao što je to činila i u vrijeme njezina zemaljskog bivanja.

Šutnja je bila iz nekoliko razloga: prvo iz straha i pokornosti pred nekada vladajućom ateističnom doktorinom, a kasnije zbog sebičnog kukavičluka. 

Možete li izdvojiti neke njezine najvažnije vizije i predviđanja?

- Osim onoga što sam već spomenuo o njezinim vizijama i predviđanjima, mogu dodati značajno proročanstvo bugarskom caru Borisu III. da će svijet pocrvenjeti, izrečeno kratko nakon početka Drugog svjetskog rata. To je i javno govorila, zbog čega je bila uhićena.

Iz pritvora ju je izvukao moj otac, tad student zadnje godine prava, objasnivši policijskim načelnicima da će im se svi smijati ako vjeruju riječima jedne priproste i slijepe djevojke. Na osobnom planu je zanimljiva vizija koju Vanga priopćava Leonidu Iljiču Brežnjevu, da će za tri godine postati prvi čovjek sovjetske države. Što se i dogodilo. 

I Udba je špijunirala Vangu. Zašto?

Niz situacija tjera me misliti kako su se proročicom bavile i obavještajne službe većine balkanskih zemalja. I to najviše ona iz zemlje s kojom smo graničili, bivše Jugoslavije, služba poznata pod nazivom Udba.

Vanga je znala da u zidovima njezine kuće ima mnogo montiranih mikrofona. To je postalo potpuno jasno nakon jednog slučajnog ali za službe nesretnog događaja. No i prije toga Vanga je izlazila u dvorište kad bi htjela nekome priopćiti nešto što bi joj moglo donijeti ‘glavobolju’. 

Je li Vanga ikad pomogla vašoj obitelji i vama te na koji način?

- Da, pomogla je kad mi se otac teško razbolio. A i u nekoliko slučajeva je priopćila razloge tragičnih događaja koje su doživjeli moji rođaci, na mjestima udaljenima desetak tisuća kilometara od Bugarske. Meni je predskazala nekoliko stvari, koje su ispale komične. Opisane su u knjizi. 

Koja je Vangina ostavština, odnosno po čemu je treba najviše pamtiti? 

- Teta Vangelija kontaktirala je sa živima i s mrtvima. Državnicima je ulijevala mudrost, a učila od dostojanstva onih rođenih bez ičega. Nastojala je biti pravedna prema svima, a sama patila zbog nepravde činjene njoj. Njezino ime stiglo je i do najudaljenijih geografskih širina. Njezina upozorenja dobivala su u informacijskim priopćenjima oznaku ‘vruće’.

Za nju su se zanimale akademije znanosti, ali i sigurnosne službe. Vanga je bila i nastavlja biti globalni događaj. Iznimka od pravila. Morala se pojaviti kako bi nam pomogla i zaštitila nas od naših nesavršenosti...