Svaki peti čovjek tvrdi da je imao kontakt s preminulima

Ako ste u snu vidjeli mrtvaca, slobodnim osobama to je najava vjenčanja, a oženjene očekuje svađa sa supružnikom, kaže sanjarica. Ako ste u snu vidjeli mrtvace i razgovarali s njima, očekuje vas sreća u daljnjem životu, a ako sanjate da je pokojnik ustao i oživio, slijedi vam ugodan i sretan događaj.

Čak i ako ne vjerujete u duhove, odnosno mogućnost da vam se voljena osoba koja je preminula nekako javi s onoga svijeta, velike su šanse da ćete je barem jedanput sanjati. Na taj se način mnogi od nas lakše opraštaju od voljenih, pogotovo ako postoji nešto što si nismo rekli za života i imamo potrebu to razriješiti. U nekim drevnim civilizacijama razgovor s mrtvima bio je čest ritual, kao oblik opraštanja, ali i pokušaja da se mrtve na “onom svijetu” zadrži na svojoj strani kako bi se kod zlih sila ili razljućenih bogova založili za žive. Tada su u razgovoru s mrtvima najčešće posredovali šamani ili plemenski vračevi, a u moderna vremena javljaju se mediji, no sve je više onih koji imaju osjećaj da su i bez njihove pomoći uspostavili tu vezu.

Moderni spiritizam potječe iz sredine 19. stoljeća kad se u SAD-u javljaju moderna parapsihološka iskustva, među ostalim i automatsko pisanje, za koje se vjerovalo da je pod nadzorom duhova. Ideja da je moguće prizivati duhove i razgovarati s njima doživjela je preporod upravo na temeljima automatskog pisanja. Tada se razvija tzv. Ouija ploča, koju su mediji koristili kao alat za razgovor s duhovima. Moderne ploče u konačnoj inačici - sa slovima, brojkama i znakovima - pripisuju se autorskom dvojcu Elijahu J. Bondu i Williamu Fuldu te njihovoj tvrtki pod nazivom Ouija Novelty Company. 

Postoje mnoge teorije o tome kako Ouija ploča radi, kao i one da je riječ o alatu za manipulaciju koji uopće ne radi. I Katolička crkva je protivnik prizivanja duhova te takve obrede smatra opasnim za duhovno zdravlje ljudi. Znanost tvrdi kako je riječ o formi kolektivnog automatizma i da ploča ne “reagira” na temelju poruka koje mrtvi šalju, nego na temelju podsvjesnih želja sudionika seanse. Osoba koja pokušava dobiti odgovor od pokojne osobe preko ove ploče trebala je samo pratiti na kojim se slovima ili znakovima zaustavlja strelica nakon što umrlom postavi neko pitanje, no nerijetko su to bila samo slova i brojke nabacani bez ikakva smisla i reda.

Istraživači koji su između 1988. i 1995. godine razgovarali s 2000 ispitanika u Americi utvrdili su da oko 20 posto, ili petina ispitanih, vjeruje da su imali barem jedno ili nekoliko iskustava komunikacije s mrtvima u životu.

Riječ je o istraživanju koje je obuhvatilo samo one koji su uvjereni da su im se mrtvi spontano javili, dakle bez posredovanja medija, vidovnjaka, hipnoze ili posebnih uređaja, pa su na temelju toga utvrđeni i mogući oblici kontakta, odnosno pojave duhova. Gotovo svi takvi kontakti su pozitivni i umanjuju bol onima koji su ostali iza umrlog te pružaju utjehu i pomažu bržem emocionalnom i duhovnom iscjeljenje, iako mnogi, kad dožive javljanje preminulih, dožive veliki strah. Obično zato što nikad nisu čuli da se to nekome u njihovoj blizini dogodilo, a sve se događa naglo, bez pripreme i mogućnosti da se naviknu, pa mnogi pomisle da su odjedanput izgubili razum.

Stvarna iskustva ili šesto čulo

Bill i Judy Guggenheim, istraživači spiritualnih iskustava koja su objedinili u knjizi “Pozdrav iz raja”, kažu kako je teško zaključiti zašto su neki ljudi doživjeli iskustvo komunikacije s duhom dragog pokojnika, a drugi ga nikad ne dožive. Pretpostavljaju da strah od smrti, ljutnja, kao i dugotrajna teška tuga mogu utjecati na to da se zatvorimo prema toj mogućnosti. Mnogi ateisti, agnostici i skeptici ne vjeruju u mogućnost komunikacije s mrtvima i drže se teorije da je riječ o halucinacijama koje ponekad može potaknuti duboka tuga, mašta i velika želja da barem još jednom “vidimo” osobu do koje nam je stalo. 

Bill i Judy Guggenheim su sistematizirali pretpostavke komunikacije s preminulima. Prva je vrijeme: mnogo je onih koji tvrde da su kontakt s pokojnikom doživjeli i prije nego što su saznali za njegovu naglu smrt. Dakle, još nisu bili u fazi tuge koja bi mogla potaknuti halucinacije. Štoviše, čest je slučaj da se vrijeme smrti i komunikacije onih koji ostaju na ovom svijetu i osobe koja umire događaju istodobno. Drugi znak bi moglo biti to što se mnogima taj osjećaj javlja 5, 10, pa i 30 godina nakon smrti voljene osobe. To više nije vrijeme aktivne tuge, a poruke su često vrlo važne. Pokojnici se često javljaju i da bi nas zaštitili, tvrde autori. Tako se može dogoditi da od voljene osobe dobijete vrlo jasnu poruku da provjerite kočnice na automobilu, izađete iz zgrade ili odustanete od putovanja zrakoplovom te da se nakon toga dogodi nesreća.