Mojoj nerođenoj bebi: Voljela sam te, no ipak sam pobacila

Procjenjuje se kako je svaka treća žena u svijetu jednom planski pobacila dijete, a kao razlozi se najčešće navode neimaština, nepripremljenost na majčinstvo, loši odnosi s partnerom ili nepostojanje partnera, neplanirana trudnoća...

Prema službenim podacima u Hrvatskoj je na godinu oko 5000 pobačaja na zahtjev žene, no stručnjaci procjenjuju kako je taj broj i nekoliko puta veći zbog obavljanja zahvata u privatnim poliklinikama koje ih ne prijavljuju. U odnosu na druge europske zemlje, Hrvatska ima najnižu stopu pobačaja na 1000 živorođene djece. Ona iznosi 101,4, u Češkoj 215,4, u Njemačkoj 167,7, Mađarskoj čak 444,6, a u Sloveniji 227,3, prenosi Večernji list.

Dok zakon daje ženama za pravo odlučivanje žele li ili ne zadržati dijete, religiozni stavovi često vrše pritisak i potiču na osudu, zbog čega se one koje su prošle kroz to boje govoriti, premda je njihovu sudbinu podijelilo i puno drugih žena. Jedna takva svoju je priču objavila javno na portalu Elite Daily:

Često se nađemo u situacijama u kojima, nakon što dođemo u njim, ne postoji lagan izlaz. Bez obzira koje riječi ljudi koriste da bi vjerovali drugačije, neka od tih pitanja su toliko velika da nadilaze naše sposobnosti shvaćanja i opravdavanja.

Mlade žene su osobito te koje se moraju suočiti s tom stvarnošću svaki dan. One trebaju znati da nisu same. Trebaju znati kolika je hrabrost potrebna za suočiti se s teškim izborima, na istim raskrižjima kroz koje su kročile i u budućnosti će kročiti milijuni žena iza njih. Moraju znati da, iako se odluka kratkoročno činila jednostavnom, bol će uvijek ostati. Naš jedini izbor je ili životariti u iščekivanju smrti, ili potisnuti bol prema naprijed kako bismo dali smisao žrtvi koju smo napravili za našu budućnost.

Ovo pismo nije za žene i muškarce koji se protive pobačaju. Ovo nije pokušaj da doprem do njih i započnem raspravu. Ovo nije pokušaj da pridobijem vjernike na svoju stranu. Ovdje nije riječ o vašim uvjerenjima, vašim mislima. Ovdje se ne radi o vašim osjećajima. Ne radi se o tebi. 

Ovo je o mom djetetu. Ovo je priča koju se više ne sramim izreći. Ovo je priča o strahu, boli, ljubavi i gubitku ispričana intimno i iskreno. Ovo je pismo za moju nerođenu bebu:

Od svog djetinjstva, sanjala sam o savršenoj obitelji koju ću imati, nas kako sjedimo zajedno oko kamina. Zamišljala sam ljubav s kojom ću gledati svog muža. Zamišljala sam svoj život kao majke, češljanje tvoje kose, mirisanje tvog vrata, podizanje te nakon što padneš - sve one stvari koje mame normalno rade.

Radovala sam se danu u kojem ću te držati u naručju po prvi puta i slušati tvoje prvo glasanje ovom svijetu. Radovala sam se šaputanju ti prvih riječi - Možeš napraviti sve. Imaš moju punu potporu što god želiš učiniti i koji god put odabereš. Nikad nemoj pristati na manje. Nikad nemoj odustati. Nikad nemoj reći 'ne mogu'. Bit ću tvoja mama, tvoj najbolji prijatelj i tvoj vodič kroz život.

Nisam uspjela reći ni napraviti te stvari. Noć u kojoj sam doznala da si u meni je bila najsretnija u mom životu. Odmah sam počela planirati budućnost u svojoj glavi, odjeću u kojoj ćemo te tvoj otac i ja donijeti iz bolnice, boju maturalne haljine koju bi mogla nositi na svoj ples...

Detaljno se sjećam osjećaja s kojim me Bog blagoslovio dajući mi tebe. Ništa me nije moglo spustiti na zemlju. Nazvala sam tvog oca da dođe do mene. Nekako je već znao što ću mu imam za reći. Mogla sam čuti kako je njegovo srce preskočilo na telefonu dok su mu suze radosnice preplavile lice. Spremali smo se započeti budućnost koju sam sanjala. I onda, stvari su se promijenile.

Tvoj je djed imao čvrsti stav o tome da tvoja majka dobije dijete s 18 godina. Bez ikakve karijere, financijske stabilnosti da brinem o tebi, bez mentalne zrelosti i spremnosti na odgoj na način na koji te je trebalo odgojiti, pomogao mi je razumjeti budućnost s kojim bi se suočila kao mlada majka. Podupirao me je, no pobrinuo se da se suočim s posljedicama svojih odluka.

Koliko god je izbor koji sam napravila bio bolan, zahvaljujem tvom djedu svaki dan jer me pripremao na ono na što sama nisam bila spremna - tebe. Moje su misli postale teške i počele se igrati s mojoj glavom.

'Emily, možeš li iskreno reći da si sposobna podignuti to dijete na način na koje ono to zaslužuje? Emily, možeš li mu osigurati sve što će mu trebati, financijski i emotivno? Emily, možeš li odgojiti dijete ako si sama još uvijek dijete?".

Misli su me progonile danima. Borila sam se u nečemu za što nisam bila pripremljena. Neprekidno i neutješno sam plakala noćima i lagala tvom ocu ako bi me pitao kako sam. Krivila sam hormone za to, krivila sam sve i svakoga osim pravog krivca - sebe.

Vidiš, bebo, nije se više radilo samo o tome što ja želim, ciljevima i snovima koje sam si postavila. Moj je život dobio veće značenje s tobom. Sada se radilo o tome što je najbolje za tebe. Moj život bi se vrtio oko tebe, i koliko god bi to mene ispunilo, nisam bila ni blizu toga da ti pružim ono što su moji roditelji meni pružili...

Uvijek sam se fokusirala na ideju o imanju djeteta, umjesto da sam se zapravo pripremala za tebe. Krivnja mi je preplavila srce. Osjećala sam se kako sam te iznevjerila, već sam te razočarala. Tog jutra, dok sam ulazila u kliniku, osjetila sam kako mi srce puca.

Ušla sam u tu ciglenu zgradu s dvije duše u sebi, a izašla sam bez ijedne. Sjećam se da me je sestra pitala želim li čuti tvoje srce posljednji put. Rekla sam ne, no brzo sam se predomislila. Prekrasan zvuk otkucaja tvog srca zaustavio je moje srce. Bila si apsolutno savršena i na trenutak kao da sam mogla čuti kako mi šapćeš u uho da me voliš.

Nisam rekla tvom ocu što sam napravila, lagala sam mu da sam te izgubila dok sam bila na putu izvan grada. Slomilo mu je srce nakon što je čuo istinu. Do danas ne mogu shvatiti kako me je volio kroz tu mržnju prema meni, no je.

Molim te znaj da sam samo ja odgovorna za to. Nikad mu nisam dala priliku niti da razmisli, on te je želio više nego što je želio disati, bebo bila si voljena i prije nego što smo saznali za tebe.

Sada bi imala sedam godina, bila bi prekrasna, pametna i što je najvažnije - bila bi moja. Pišem ti ovo pismo jer želim da znaš kako te osjećam oko sebe svaki dan. Čujem tvoj šapat, osjećam tvoje vodstvo, ljubav i toplinu. Osjećam tvoje srce kako kuca s mojim i istinski vjerujem da je to jedini razlog zbog kojeg ono i dalje kuca. 

Tako mi je žao. Tako jako, jako mi je žao. Žao mi je što nisam bila spremna. Žao mi je što nisam imala snage da te podignem. Žao mi je što je ispalo kao da te nikad nisam željela. Bila si željena. Još uvijek si željena. Još uvijek te volim. Od tada putujem po cesti samospoznaje. Tražim iskustva i znanje koje mi treba da te odgojim kako treba.

Nisam mogla ostati s tvojim ocem. Svaki put kad sam ga pogledala, vidjela sam tebe. Svaki put kad bi on mene pogledao, vidjela sam izdaju. 

Pronašla sam novu ljubav, onakvu kakvi tek rijetki upoznaju. To je ljubav prema vjetru na mom licu. To je ljubav galebova koji se love po valovima...

Kad mi se vratiš, a znam da hoćeš, sada ću ja tebi dati svoje otkucaje srca, umjesto onih koje si ti dala meni. Voljet ću te do kraja svog života. Obećajem da ću ti pružiti sve, s najrjeđom i najiskrenijom ljubavi koja postoji,

Tvoja majka