Trener svjetskog glasa posvetio se prascima: Ovako je izgledao moj put od Olimpijade do farme

- E, stvarno sori, nisam mogao ranije, bio sam na farmi... ispričavao nam se Nikola još zadihan u predvečerje.

- Snijeg... Pala je ograda, bilo je posla, mrmljao je dok se prebacivao iz moda rada na farmi u mod intervjua.

- Pitaj – odmah je krenuo na "ti" junak fantastične priče, zbog kojeg je i BBC povukao u Hrvatsku kako bi o njemu napravio dokumentarac. U startu je rasplinuo onaj uobičajeni uvod prepun pristojnosti i na prvu je kontakt s Nikolom bilo osvježavajuće spontan i neusiljen. A onda nas je pustio u svoj svijet koji je izgradio kao jedan od najboljih trenera atletike na svijetu i zgrnuo vreću olimpijskih medalja s ljudima koje je trenirao.

POGLEDAJTE VIDEO (Najljuća papričica na svijetu):

Pokretanje videa...

01:15

Uzgajaju ljute papričice | Video: 24sata/pixsell

No mi smo Nikolu Borića (40) trebali zbog nečeg drugog, njegovih crnih svinja, jaja iz podnog uzgoja, tikvica i sve sile finog jela koje dolazi iz Parka prirode Papuk. Otamo Nikola sa svoje Shumske farme šalje oblizeke čak i do Londona.

Ali prije nego počnemo o hrani i dok vam zazubice ne narastu, hajdemo prvo o Nikoli, vrhunskom sportašu.

- Ajoj, došao sam iz Zaprešića, bavio se sportom i postao trener, radio sam s 9 olimpijaca u Etiopiji, 12 u Turskoj, bio sam glavni trener turske atletske reprezentacije za Olimpijske igre u Londonu, potom za Rio de Janeiro, mlade repke u Tokiju, vodio sam reprezentaciju Azerbejdžana u London, etiopske trkače pripremao za Svjetsko prvenstvo u Berlinu... - nizao je Nikola onako nabacujući svoje uspjehe kao da su to tek spontane, svakodnevne stvari.

Trener svjetskog prvaka Stjepana Božića

- Trenirao sam Anu Sršen za Sidney, Gordana Kožulja za Atenu, sa Stjepanom Božićem uzeo sam svjetsku titulu u boksu... A zapravo nisam završio faks, samouk sam trener, i jednu sam večer upoznao jednog od najjačih menadžera na svijetu, koji je 'držao' atletičare Kenije, Maroka i Rusije. Pozvao me da pomognem popraviti njihove rezultate, pa jesam – smije se.

No i sam je nizao uspjehe pa je sedam godina bio prvak Hrvatske u triatlonu.

- Otkud svi ti uspjesi?

- Kad si zacrtam, to je to – jednostavno kaže. Priznaje, svijet vrhunskog sporta samotan je, traži odricanje, veliki rad na sebi. A onda se zasitio.

- Moji atletičari oborili su nekoliko svjetskih rekorda, postalo mi je dosadno i monotono. Nisam imao više izazova. Jednom kad osvojiš Mt. Everest, pa se popneš drugi put... nije to više izazov. Gdje god dođeš, pobijediš. Imao sam cilj putovati i jesam, imao sam i love, a onda sam pitao OK, što dalje – niže Nikola.

Tko si da malo truda, iskopat će da je Nikola u Kini ostavio prijatelju tvornicu i milijunski biznis, ali oduvijek je imao jedan sasvim drugi san. Htio je kućicu na selu.

Sa svjetskoga vrha sišao u Kokočak

- Pa sam je i dobio. U Kokočaku na Papuku. Došao sam tu 2. studenog 2014. godine - kaže Nikola, a mi odmah pitamo otkud takvo pamćenje za datume.

- Tad je bila zadnja moja utrka, Istanbulski maraton. Oprostio sam se i rekao 'više mi se ne da...'. Reakcija ljudi oko mene bila je katastrofalna, bilo je i meni teško jer pristizala su natjecanja u Dubaiju, Abu Dabiju. Treniralo se punom parom i bilo je jako emotivno – otkriva Nikola trenutak kad je odlučio biti farmer.

A onda se uglavio u Kokočaku, selu od osam stanovnika, sada svojih susjeda. Zna ih poimenice.

- To su Slavko i Ana, Slobodan, Nada, Lazo, Brankica, Mirad i Dragan. Super su, svi su 70+ (godina op.a) – smije se.

Prvu kuću napravio je svojim rukama, od blata i slame. Recept za dobro blato?

- Moraš naći ilovaču i umiješati 50 posto pijeska, dobro namočiti, potom naredati slamu i dobro promiješati. Ali kuća je izgorjela 1. siječnja 2020. godine. Bilo je ful hladno pa smo zakurili. Nismo (on i djevojka) bili tu, bio je rođendan njenom tati, kad smo se vratili, sve je izgorjelo – kaže, ali u njegovu glasu nema sjete. Čak se na trenutak i našalio na račun kako je ušao u novu godinu na 'sjajan' način.

Ali puno toga izgubio je u vatri. Uspomene, njemu važne stvari, koje je bio uselio u svoju kuću od blata za potrebe snimanja dokumentarca BBC koji su snimali o njemu. Sve je otišlo...

No dokumentarac je gotov i uskoro će ga prikazati i na domaćim televizijama.

Da se vratimo na hranu, nismo zaboravili.

Hranu šalju do Londona, pa i dalje 

- Proizvodimo sve, okupili smo klaster od 30 OPG-ovaca s područja Parka prirode Papuk i na našoj stranici nudimo više od 300 proizvoda. Ali nudimo ih sezonski pa sad trenutno imamo oko 130 stvari. Sad je vrijeme jabuka, kelja, zelja, mrkve, peršina, graha i krumpira. Imamo i suhomesnate proizvode od crne slavonske svinje. A prodajemo za cijelu Europu – otkriva Nikola. Šalju oni tako pakete za Irsku, London, Njemačku, Austriji, ali najveći dio ipak ode za Zagreb.

Od njih svježe meso i jaja uzimaju i najbolji kao što je Tvrtko Šakota koji sa svojim restoranom Nav koji slovi za jednog od naših ponajboljih chefova.

Da ne bude sve samo na Nikolinu riječ, recimo i to da smo probali njegovu crnu svinju, topila se kao maslac u ustima i nakon prvog zalogaja više nitko nije brinuo o kilama, samo se mljackalo i tražio zalogaj više. Ima li zarade?

- Djevojka Zorana je profesorica engleskog i ima plaću, a što zaradimo dovoljno je da pokrijemo troškove farme. Zarada... sve je to pomalo 'triki'. Imamo mjesečni promet od 100.000-120.000 kuna, ali troškovi su ogromni. Nije neka zarada, ali nemamo kredita pa radimo sve step by step (korak po korak). Kako nešto zaradimo, tako uložimo – kaže Nikola.

A otkako je izgubio svoju kuću od blata, kupio je ipak zidanu kuću u mjestu, i najavio da će opet raditi svoju 'blatnjaru'. A na pitanje gdje se vidi za pet godina jednostavno dobacuje:

- Tko zna, ne planiram. Možda mi nešto sine sasvim drugačije. Vidjet ćemo...