SPAŠAVA ŽIVOTINJE Nakon 20 godina rada u svijetu ljepote, Jasminka Herceg spakirala je kofere i otišla u Indoneziju. Zbog tog poteza, kako kaže, nikad nije požalila
HRVATICA U INDONEZIJI
Umjesto gradske vreve, danas ju bude zvukovi iz džungle...
Koliko god neobično zvučalo, promjena se nekako prišuljala sama. Nisam preko noći nestala iz struke, cijela tranzicija trajala je dvije godine, započela je svoju priču Jasminka Herceg, vlasnica zagrebačkog salona Bliss Institut.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:45
I prije odlaska je bila uključena u projekte za zaštitu životinja volonterski, no kako su projekti rasli, bilo je sve vise obaveza.
- Često sam bila budna cijelu noć ne bi li napravila sve što je potrebno - priča poduzetnica i dodaje kako je sve bilo pod kontrolom dok nije došlo do internacionalnih projekata.
- Prije godinu dana postala sam svjesna da ovo ne može još dugo ovako. Znala sam da se ne želim odreći rada za dobrobit životinja i odluka se nametnula sama po sebi kada mi je ponuđena pozicija International outreach u američkoj organizaciji I Stand With My Pack. Organizacija je bazirana u Los Angelesu gdje lokalno radi s napuštenim, zlostavljanim i zanemarenim psima, a djeluje i globalno kroz projekt Rise Against Extinction, na području zaštite ugroženih životinjskih vrsta - govori.
Prijelomni trenutak dogodio se kad je lani prvi puta posjetila Leuser eko sistem na Sumatri u Indoneziji, posljednje mjesto na svijetu gdje slonovi, orangutani, nosorozi i tigrovi žive zajedno u divljini.
- Nakon što sam iskusila džunglu i provela nekoliko dana s krdom Sumatranskih slonova koji žive u konzervatu, vidjela kako živi i funkcionira zajednica vise nije bilo povratka - rekla je i dodala kako nimalo ne žali što je donijela tu odluku.
- Jednom kada se vratite prirodi i osvijestite kako moderan svijet utječe na okolinu i planet, može vam nedostajati samo priroda - kaže.
- Više ne pronalazim nikakvo zadovoljstvo u životu koji sam donedavno živjela. Sreća je bosonoga, definitivno - ističe Jasminka Herceg.
Kaže da se kada se treći put nakon gotovo tri mjeseca vratila iz Indonezije, nije mogla ni zamisliti da će joj šminka, pun ormar odjeće i cipele postati ogromno opterećenje.
- Na Baliju i Sumatri dovoljne su jedne tenisice, dvoje japanki, haljina i dvije tri majice. Nikoga ne zanimaju outfiti, niti konzumerizam. Vrsta slobode o kojoj sam slušala, ali nisam vjerovala da postoji dok ju nisam doživjela - zaključuje Zagrepčanka.
Ipak, kaže kako kozmetičarka u njoj nikad neće nestati. U Zagrebu i Indoneziji ima svoje beauty gadgete koje svugdje nosi sa sobom, koje koristi u kombinaciji s kozmetikom koja nije testirana na životinjama. Od tretmana uvijek koristi masažu bez obzira gdje je jednako kao i saunu.
Nekad je dan počinjala ujutro oko devet i završila oko 21 h.
- Danas počinjem oko deset , a završavam oko tri ujutro. Danas radim više, ali kada posao ima društveno odgovornu notu i svrhu jednostavno se integrira u život. Nikada nisam odvojena od toga i umorna - priča i dodaje da uopće nema osjećaj da radi. Većinu posla odrađuje putem interneta, ujutro s Indonezijom, popodne s Europom i navečer s Amerikom.
- Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na rad u više vremenskih zona i na različite stilove komunikacije, ali savladala sam taj izazov i sad sve stižem bez stresa - rekla je poduzetnica Jasminka koja se kaže, lako prilagodila na život u Indoneziji, osobito na Baliju gdje je najčešće.
- Od momenta kada sam prvi kročila na Otok Bogova, kako ga još nazivaju, prigrlila sam sve što taj mističan otok nudi i uživam u svakoj minuti provedenoj tamo. Često imam osjećaj da se ondje vraćam, a ne da tamo odlazim. Mislila sam da ću se teško priviknuti na velike vrućine u kišnoj sezoni, kao i na hranu, ali sve me tamo razoružalo i ni na što nisam osjetljiva. Voće je fantastično, a hrana lagana i pomalo pikantna. Čak nisam reagirala niti na lokalnu hranu s kojom se sugerira biti oprezan zbog vode u kojoj se sprema, a na koju mi nismo navikli - rekla je.
Na Sumatru putuje često i ondje provodi dva do tri tjedna. Tamo su uvjeti života divlji i ekstremniji od ostatka, a hrana je isključivo lokalna. Najvjerniji suputnici kojih je uvijek more su komarci, a spava se u skromnom smještaju koji jedva ima ventilator i loš madrac.
- Tamo spoznate koliko malo je zapravo potrebno za život. Na Sumatri ste na izvoru života, doručkujete uz glasanje slonova, orangutana, gibona i pjev ptica za koje niste imali pojma da postoje. Dok šećete selom, srest ćete krave, macaqui majmune i varane, a na ramena će vam sletjeti barem deset leptira različitih boja. Nema gradske buke i prometa - govori Jasminka.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:16
Svaki put kad se vraća u civilizaciju, treba joj dva do tri dana da se prilagodi. Jezik uči, a u tome joj pomažu lokalni prijatelji. Kada je na putu, ponavlja gradivo putem aplikacije. Njen prvi susret s ugroženim životinjama bio je u Tangkahanu gdje se nalazi konzervat.
- Sjedila sam na obali rijeke, osjetila lagano podrhtavanje tla i vidjela kako se lišće drveta miče, iako nema ni daška vjetra. Znala sam da dolazi krdo slonova, a u momentu kada su iz šume došli do rijeke i prolazili je, ostala sam bez daha. Imala sam i ranije priliku biti blizu ovih nježnih divova, ali nikada u ovom okruženju. Snaga, hrabrost, i moć nježnosti utjelovljeni su u slonovima - rekla je.
Sumatranski slonovi su podvrsta Azijskog slona i ističe da su jako ugroženi. Prije dvadeset godina bilo ih je 50.000, a danas jedva 2800 i to sve zbog gubitka staništa za koje je odgovorna industrija palminog ulja i krivolovstva.
- Trenutno radimo na projektu obnove staništa i to tako da otkupljujemo plantaže palminog ulja i pošumljavamo uništena područja. Ovo je iznimno bitan projekt koji može spasiti mnoge životinjske vrste - priča Jasminka i objašnjava kako su slonovi zbog nedostatka staništa morali promijeniti migracijske rute, te sve češće ulaze u nastanjena područja i dolazi do ljudsko slonovskih konflikata u kojem su obje strane ugrožene.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:30
Jedna od najdražih anegdota joj je s Nuse Penidi, otoka pored Balija. Htjela se fotografirati na litici na plaži i dok se namještala za fotku, sjela je na rub.
- Odjednom su iz grmlja počeli izlaziti majmuni. Macaqui majmuni česta su pojava u tim predjelima, ali nisu uvijek pitomi niti prijateljski raspoloženi. Majmune s tog područja ne prati bas dobar glas i preporuka je da se maknete ako ih sretnete. No, ja se u tom momentu nisam imala kuda maknuti, osim skočiti u ponor što mi se nije činilo kao dobra ideja. Ljudi oko mene brojili su koliko ih se nalazi iza mojih leđa, a ja sam ponavljala da svi ostanu mirni. Jedan od majmuna sjeo je pored mene i tako smo nas dvoje uživali u pogledu - priča Herceg pa nastavlja:
- Kada sam osjetila da je sigurno da ustanem, okrenula sam se, a ispred mene se nalazila majmunica s mladunčetom koje mi je ponosno pokazivala. Svi smo ostali šokirani i ganuti, paralizirani u mjestu sa suznim očima. Nakon tog trenutka svi su nestali u tom istom grmlju, a mi smo nastavili obilazak u tišini.
Kad je bila u prvom posjetu Sumatri, izgubila se u džungli usred noći. Nakon leta s Balija koji je trajao četiri sata, dočekao ju je njen sumatranski vozač Dharma.
- Široki osmijeh i nešto malo znanja engleskog bilo je sasvim dovoljno da uspijem doznati kako nas do Tangkahana čeka još nešto više od četiri sata vožnje autom. S obzirom na činjenicu da smo do odredišta putovali po mraku, iskoristila sam dva sata za spavanje, a probudila me kiša i prilično kvrgava cesta. Automobila osim našeg gotovo da i nije bilo, a kako smo sve dublje tonuli u šumu, tako je signal na mobitelu bivao sve slabiji. Nešto iza ponoći, vozeći po jednoj jedinoj i samim time, glavnoj cesti, došli smo do nekog ogromnog brda zemlje i šljunka koji nas je potpuno zbunio jer je bilo sasvim jasno da ovdje ne možemo proći. Govorila sam sama sebi da nema mjesta zabrinutosti. Alternativni put mora postojati, a ne bi ga trebalo biti teško naći, uostalom, imam lokalnog vozača i nema mjesta panici. Usuglasili smo se vrlo brzo da probamo jednim odvojkom pronaći novu cestu, jer je ondje bila podignuta rampa i naš izbor nametao se kao logičan. Kiša je padala sve jače, a makadamsku cestu zamijenila je šumska staza koja se na mjestima pretvarala u ozbiljno blato i jedini izvor svjetla bilo je ono na našem automobilu. Dharma i ja bili smo potpuno koncentrirani na pronalazak pravog puta, a pokoji kiseli smiješak na našem licima odavao je da oboje sumnjamo da se krećemo u pravom smjeru. Nakon više od pola sata vožnje, zaustavili smo se i priznali sami sebi da nemamo pojma gdje smo, a da će biti pravi izazov i vratiti se na glavnu cestu. Ne mogu reći da mi nije prošlo kroz glavu kako sam pročitala da sumatranski tigrovi love noću, ali ipak prije nego što je eskalirala moja mašta pronašli smo neku kućicu iz koje je izašao lokalni stanovnik i uputio nas na cestu koja je vodila do odredišta. Potpuno iscrpljena od cijelog puta, u Tangkahan sam stigla u tri sata ujutro, potpuno zbunjena činjenicom da je moj put u novu avanturu počeo tako da sam se izgubila usred džungle. Izgleda da sam se morala potpuno izgubiti kako bi se ponovo pronašla - zaključila je.
Kaže kako se niti u jednom trenutku nije pokajala što je izabrala otići u Indoneziju.
- Sve bih ponovila, apsolutno svaki korak. Nije mi čak ni žao sto ranije nisam otkrila Indoneziju, jer danas jako dobro koristim sve vještine koje sam stekla i izoštrila kao poduzetnica. No, sada ih koristim za one koji se ne mogu zauzeti sami za sebe i koje smo modernim načinom života doveli do ruba istrebljenja. Veliku većinu života vjerovala sam kako ne postoji nešto što mogu promijeniti, a danas sam svjesna da svaka moja odluka kao potrošača utječe na mene i na svijet u kojem egzistiram. Mi prvi moramo postati promjena koju želimo vidjeti u svijetu - ističe Zagrepčanka.
Dodaje kako su promjene neizbježne, nužne i da su sastavni dio svakog životnog puta. Nemoguće ih je izbjeći, ponekad ih možemo samo privremeno odgoditi. Ako prolazimo kroz promjene kao da smo ih sami osmislili i izabrali, život nas uvijek nagradi. Ako se opiremo i pokušavamo izbjeći odgovornost, onda bivamo jako umorni i nezadovoljni jer zapravo plivamo uzvodno, u blatu. To ne pomaže nikome, a ponajmanje nama samima - govori i dodaje da smatra kako je društveno odgovorno djelovanje naša moralna obaveza jer svatko može pomoći bilo prvom susjedu ili volontiranjem u nekoj udruzi.
- Davanje nam obogaćuje svakodnevicu, a vrlo često i spasi život - zaključuje.
Pomažu azilu u Dubrovniku
Upravo su lansirali prvi europski projekt za napuštene pse u Dubrovniku. Grade zidani objekt za sklonište na Žarkovici, gdje živi više od 350 napuštenih pasa koji čekaju dom. Azil je u veljači bio potpuno uništen zbog bure i nevremena pa su “I Stand With My Pack” i prijatelj organizacije Zach Skow udružili snage kako bi psići imali bolje uvjete.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
09:49
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
