Uz malo mašte i dobre volje slovo 'M' se ipak prepoznaje

M!!! Mnoštvo Magičnih Momenata Meni Maestralnog M-a. Makadami, Makija, Mala Mjestašca, More...Milina. Ma, Mogledajmo!

Čim smo napustili zaštićenu uvalu Lovišta i izašli na rt Korčulanskog kanala, zapuhao je vjetar i zabijelilo se more od kresti razigranih valova koji su nam dolazili s lijevog boka. Nije bilo ništa dramatično, ali morali smo biti oprezniji nego na bonaci. „Za svaki slučaj držimo se zajedno“, bio je dogovor prije nego li smo krenuli prema najbližem djelu prekoputnog otoka Korčule. Par minuta poslije, naši su kajaci bili raštrkani po kanalu na sve strane. Svako malo sam se ogledavao lijevo, gdje sam parsto metara dalje jedva vidio Sajka i desno, gdje je jednako daleko veslala Tea. Laknulo mi je kad sam vidio da oboje mirno i sigurno napreduju prema žalu koji smo odredili kao prvi kontakt s novim otokom na našem putu. 

Parsto metara prije obale razveselio me susret s velikom morskom kornjačom, vjerojatno glavatom želvom. Plutala je na površini uzburkanog mora, tako da sam čak pomislio da je omamljena, ranjena ili bolesna. Pogladio sam je par puta, a onda je, kad sam joj dosadio, s par jakih zaveslaja zaronila na nedohvat metar-dva dublje. Još sam se neko vrijeme igrao kajakom oko ove lijepe i nažalost ugrožene životinjske vrste, nesretan što smo eto prvi put zaboravili sve kamere i fotoaparate. 

Nakon kratkog odmora i kupanja na maloj korčulanskoj plaži odveslali smo do Babina, malog naselja u prekrasnoj uvali. Pjeskovito dno prošarano mrljama morske trave u igri mora i sunčevog svijetla izgledalo je nestvarno lijepo. Na kraju uvale tek je par kućica iza kojih se uzdiže velik, šumoviti kanjon. Na djelu ove zazelenjele, neprohodne strmine, smjestio se lijep, uredan i održavan, kaskadnim suhozidima podijeljen maslinik. 

Naš dolazak i pripreme za prelazak na bicikle, mirno i nezainteresirano promatra par starijih mještana. Od jednog od njih Čedo saznaje korisne informacije o mogućim putevima, nakon čega još jednom mijenjamo planiranu rutu. Nećemo se više vraćati u kajake, nego ćemo se do Korčule i Lumbarde, zadnje destinacije slova M, provesti na biciklima. Uživam u vožnji po Korčuli. Prvi sam put u unutrašnjosti ovog otoka. Oznojeni i zadihani komentiramo kako je moguće da se na tim našim otocima može skupiti toliko uzbrdica i kilometara. Osim što je strma i dugačka, Korčula je prekrasna. Ne znam jesu li me više oduševila njena pusta, zelena prostranstva makije i šume ili lijepa stara naselja kraj kojih prolazimo. 

Luka, čija je puno bolja polovica s Korčule, inzistira da nas kroz mjesto Prvo Selo, uskim makadamom dovede do Kočja. Skrušeno priznajem da prije nisam niti čuo niti znao za taj prirodni fenomen i još jedan skriveni, manje poznati biser hrvatske ljepote. Kočje su splet impresivnih vapnenačkih stijena, dobro skrivenih od pogleda bujnom vegetacijom. Dvadesetak metara visoke kamene gromade razbacane su čudnom logikom prirodnih sila na neobičan način, tako da se odjednom nađete u pravom labirintu uskih prolaza, špilja i tunela. Čudno je i da su stijene obložene mahovinom, pa izgledaju meke i zelene. Krajolik potpuno odudara od svega ostalog što sam vidio na ovom, ali i drugim otocima i zaista izgleda kao iz priča o vilama, vilenjacima i ostalim čarobnim šumskim bićima. Nije čudo da se i izvor vode koji nikad ne presušuje zove Vilino korito. Isto tako nije čudo da je Kočje još od početka šezdesetih godina zaštićeno i proglašeno specijalnim rezervatom šumske vegetacije. Čudo je samo da tako malo nas zna za njega.

Nakon čudesne prirode dolazimo u Korčulu, grad čudesne ljepote koju je stvorio čovjek. Uživamo u uskim uličicama gradića u kome se rodio Marko Polo, prekrasnim pročeljima višestoljetnih zgrada i karakterističnim korčulanskim kulama. Ta se povijest osjeća i ispunjava vas na svakom koraku, pri svakom pogledu ili udisaju. Posljednjih par kilometara vodi nas do Lumbarde, mirnog mjestašca na samom istočnom kraju otoka. S terase hotela Borik gledamo mirnu uvalu s lučicom, raštrkane otočiće korčulanskog arhipelaga, a u pozadini se u svojoj golemosti izdiže Sveti Ilija, najviši vrh poluotoka Pelješca.

 Iza naših leđa pak nalaze se plodni maslinici i vinogradi grka, nadaleko poznate sorte grožđa koja ne uspijeva nigdje drugdje osim ovdje. Veselo Welcome društvo okupilo se oko stola i do dugo u noć prepričavamo proživljeno. Sutra nas napuštaju Tea, Mislav, Davor i Marijan i ostaje samo prvotna četvorka. Završili smo slovo M, za čiji ispis dobijam svakodnevne kritike ljubitelja krasopisa. Ali mislim si, uz malo mašte i dobre volje prepoznat ćete M, a da ono izgleda malo bolje, propustili bismo toliko divnih stvari na čudesnom terenu zemlje s najvećom dobrodošlicom na svijetu.